Oni mogu da prevare prijatelje, rođake, komšije. One koji im veruju. Ostali im traže „papire“ na pregled. Ovi prvi ne. Oni im veruju i ne proveravaju papire.
Na osnovu idejnih rešenja zgrada, prodaju im stanove koje i nemaju nameru da grade. Sistemom „living on the edge“ neki put pređu granicu, pa, iako su „tašna-mašna“ firma bez adrese i zaposlenih, neke obaveze dođu na naplatu. Tada i ulaze u stečaj. Tako je i preduzeće našeg prvog glavnog lika Gospodina K1, CIT ušlo u stečaj.
Sporedni likovi naše priče su oni koji su tzv. poverioci (valjda se zovu tako jer su „na majke mi“ verovali): banka u likvidaciji, preduzeće koje mu je dalo dva puta kredit, višedecenijski prijatelj koji veruje u „kome ćeš verovati, ako ne meni“ priče, koji je pre osam godina od svog „prijatelja“ kupio stan, pa manji stan, pa poslovni prostor… i čijim parama je naš „living on the edge lik“ izgradio druge zgrade (stanove su kupili, i u njih se uselili, oni koji mu nisu verovali). Ostali poverioci su oni koji su gradili te zgrade, tu je i onaj koji mu je izgradio splav na kojem naš „junak“ sada živi daleko od svih, a koji nije hteo da plati. Poverioci – verovali, pa nastradali.
Zakon ipak dolazi po svoje, reći ćete – ušao je u stečaj. Tu je Zakon o stečaju. Sve napisano kako bi poverioci bili namireni. I tako bi i bilo da nema drugog lika naše „living on the edge“ priče.
I tom našem drugom liku se veruje. On je državni poverilac. Država mu je, kao stečajnom upravniku poverila preduzeće koje je nelikvidno, koje ne izmiruje obaveze i koje ima mnogo veća potraživanja i zato je u stečaju. Rekla mu je: vodi brigu o preduzeću, njegovoj imovini, ali je tvoj zadatak da štitiš interese poverilaca, sačuvaj imovinu, sprovedi što pre stečajni postupak, namiri poverioce.
Međutim, šta ako je državni poverilac, naš stečajni upravnik, istog mentalnog „living on the edge“ sklopa. Da li će njemu da prođe? Verovali ili ne, prolazi. Sudsko veće mu veruje, bira ga, svaki prigovor koji dobija na njegov rad odbija, službenici u Agenciji za licenciranje stečajnih upravnika prigovore koje dobivaju odbijaju, ima advokate sa kojima se dogovora, kao i ostale bitne mu ljude u njegovom sistemu. Iako naš stečajni upravnik ima više desetaka krivičnih prijava za prethodne slučajeve sve prolazi. Naš stečajni upravnik, Gospodin K2 ne štiti prava poverilaca, već im ih uskraćuje, raskida ugovore poveriocima, tumačeći zakon samo kako to on vidi, ne štiti imovinu preduzeća u stečaju. Na nezakonit način u njegovim prostorijama, uz njegovu saglasnost i prisustvo, formira se Odbor poverilaca u kojima tri od pet članova su osnivač, advokat i poslovni partner dužnika, ujedno tzv. mali poverioci u stečaju… I imaju većinu u Odboru poverilaca. Skupština poverilaca ne funkcioniše.
I zato nije čudo da u ovim paralelnim sistemima ovakve ribe odlično plivaju. Nije ni čudo što se za stečajne postupke kaže to je stoglava aždaja, to je sistem koji je vrlo razrađen i funkcioniše.
A svi se menjaju, i poverioci, i dužnici, pa, evo i sudije i advokati. Jedino stečajni upravnik uvek ostaje. Gospodin K. je uvek večan. I on će uvek biti „dobar“, bez obzira na to za koga i sa kim radi. On je spreman i da rizikuje kršeći zakon, ali rizici su tu mali, jer on ima svoje ljude u njegovom svetu. Naš stečajni upravnik je uz to i vrlo dobro plaćen za svoj posao, ali i motivisan da stečaj traje i traje. Iznosi nadoknade za stečajne upravnike mere se sa više desetina, i stotina hiljada evra. (Uz to evrima zaštićeni su i od pada dinara!)
I tako kada se sretnu Gospoda K&K, kada se sretnu dva paralelna „living on the edge sistema“. Oni se lako dogovore, spoje i dobro funkcionišu. Na račun onih koji im veruju: poverilaca I države.
Dr Predrag Vujović, profesor Poslovnih komunikacija i jedan od stečajnih poverilacaPratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


