Džonatan Pauel, bivši šef kabineta britanskog premijera Tonija Blera, napisao je knjigu o načinu vladanja svog šefa koji pokriva i vreme bombardovanja Srbije. Bler se zalagao, pored bombardovanja, i za kopnenu invaziju NATO snaga na Kosovu. U tome ga svesrdno podržavala Medlin Olbrajt, državni sekretar SAD. Međutim, Bil Klinton je bio protiv, čak je bio izuzetno ljut kad je Bler došao kod njega s tim predlogom.

Avijacija je odnela pobedu, trebalo je proveriti kako je to moguće ostvariti i u sadejstvu s kopnenim trupama. Srbija bi u tom pogledu mogla poslužiti kao odličan poligon, dovoljno izolovana od sveta i bez uticaja nekog moćnog saveznika, prosto se sama namestila za ovu vrstu pokazne vežbe. Bilo je to uvežbavanje za blerovske intervencije sutra, na drugim područjima gde bude neposlušnih, i sve to u ime „demokratije i ljudskih prava.“ Upakovati avijaciju i tenkove u uvežbanoj varijanti i eto moćnog žandarma sveta da raspali po svim onima koji se ne povinuju pohodu neoliberalizma.

Možda je Bler hteo da se okiti ordenjem slavne britanske armije koja je oslobodila Kosovo, da bude drugi Čerčil. Kad mu je ideja propala, pokušao je preko svojih medijskih kanala da pošalje poruku kako je „on, eto, mačo muškarac, a Klinton slabić.“ (Džonatan Pauel). Kao da se pubertetlije olako igraju tuđim životima – kako drugačije rastumačiti borbu nemoćnog sa jakima, male Srbije sa ogromnom koncentracijom najnovije vojne tehnike u snagama NATO pakta. To je isti onaj Bler koji je odgovarao pred Anketnom komisijom britanskog Parlamenta za lažnu optužbu o iračkom posedovanju hemijskog oružja za masovno uništavanje što je bio ključni motiv napada Zapada na Irak. Otvorio se osinjak iz koga ni danas ne znaju kako da izađu. Svi gube – samo prodavci oružja profitiraju. Što kriza duže traje njima je sve bolje. On, Olbrajtova i njima slični hteli su da budu ono što nisu, da budu mačo muškarci, što je već sfera psihologije, a ne politike i racionalnog rasuđivanja.

A onda stiže vest kao grom iz vedrog neba da je Vlada Srbije angažovala konsultantsku kuću bivšeg britanskog premijera Tonija Blera za formiranje stručnih timova u kabinetu premijera Aleksandra Vučića… Možda srpski premijer nije imao mnogo izbora. Deo je ovo pohoda svetskog mondijalizma, bombardovanja, invazija, pa širenje prostora za „ugradnju sebe“ u demokratski oslobođene zemlje. Da bi privukao investicije iz Britanije, dobio naklonost Londona, kao i pohvale širom Zapada za fiskalnu konsolidaciju, naš premijer je možda morao da plati ovu cenu. Mi saterani u štedne zadruge, u štednju, Bler se širi, najavljuje prosperitet Srbije, kabineta. Tako svet funkcioniše. Ne radi ovo samo Zapad, radi to i Rusija, radi priroda kapitala.

Sa druge strane, stiže nam vest iz MMF-a da struja u Srbiji mora da poskupi za 15 odsto. Znam da je cena struje realno niska; znam takođe da je standard građana Srbije nizak, ali to nije opravdanje za nisku cenu struje. Međutim, brine blerovski način razmišljanja, opet MMF koji kaže da je u „našem interesu“ da imamo višu cenu struje s proleća. Moje pravo pitanje je zašto moramo bespogovorno to da slušamo? Kakve to komplekse niže vrednosti lečimo i pred kim se to dokazujemo, da smo veći katolici od pape. Kao ekonomista znam da svaka ona zemlja koja priziva MMF samim tim činom priznaje svoj poraz, svoju nemoć da sama vlada procesima. Pa, i kad to mora da uradi, time se ne hvali.

Nažalost, ni ovde nije kraj. Pretpostavimo da smo penzije morali smanjiti, ali način na koji smo to uradili je duboko blerovski. Ako verujemo u izlaz, ko što vladajući pričaju, mogli smo uvesti poreze na dve godine, smanjiti penzije, a kad izađemo na zelenu granu vratiti penzije. Ne, mi smo trajno smanjili, nelinearno, različito, ljude doveli u neravnopravan položaj u ostvarivanju istih prava, pa uz sve to još penzionerima direktno u oči saopštili da je to u njihovom interesu. Kao što nam MMF kaže da je povećanje cena struje u našem interesu. Bolje će živeti za dve godine, na časnu reč, rekoše neki iz Vlade.

Diktat međunarodnog kapitala je suviše surov, vladi Srbije objektivno nije lako, kroz ovu vrstu „toplog zeca“ je skoro nemoguće proći bez ogrebotina. Veština je da te ogrebotine budu što pliće, a ne da prerastaju u čitave brazde, koje su kao duboke bore utisnute u lice Srbije. Većinska Srbija ne može da izdrži udare svakodnevnog pada standarda, prerano se uozbiljuje, mršti, sa njenog lica nestaje vedrine i optimizma. Spinovanje tu ne može da pomogne, naprotiv, može samo blerovski da zavara, odgodi, a onda će cenu današnjih iluzija platiti generacija koja dolazi. Blerovski način razmišljanja podrazumeva anketne odbore, naknadna ispitivanja. To takođe treba znati i na vreme ukalkulisati.

Autor je bio član Savezne vlade u kabinetu Milke Planinc


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari