U epicentru finansijske moći i multinacionalnih kompanija, koje su dirigenti svetske raspodele moći u Njujorku, u toku je pobuna mladih i gnevnih ljudi, marginalnih grupa, nezaposlenih, intelektualaca bez ekonomskog identiteta, koji traže pravo na posao i pravedniju raspodelu dobara i vlasti.

Široka akcija „Okupirajmo Volstrit“, inicirana putem fejsbuka, samo u SAD je uzdrmala oko hiljadu gradova. Demonstrira se u Atlanti, Filadelfiji, Sijetlu, Los Anđelesu… Jedino mediji i teoretičari apologetski nastrojeni prema vlasti nastoje da minimiziraju ovaj pokret nazivajući ga „Vudstokom“, „karnevalskom vrstom pražnjenja mlade generacije“, oni drugi, među kojima Noam Čomski i Naomi Klajn ocenjuju da se u dubini društava oseća tutnjava tektonskih poremećaja.

Za mnoge Evropljane Amerika je bila „kontinent nade“ i paradigma demokratije i „američkog sna“, sinonim ostvarenja ličnih sloboda u kovitlacu tržišnog privređivanja u kome najvredniji i sposobni pojedinci imaju šansu da otplivaju do svoje obale blagostanja i spokoja.

„Američki san“ je decenijama bio metafora ispoljavanja slobode čoveka, njegovih mogućnosti, prosperiteta i uspeha. Ideja američkog sna je ukorenjena u Deklaraciji o nezavisnosti koja proklamuje da su „svi ljudi stvoreni jednaki“ i da su „obdareni od strane Tvorca određenim neotuđivim pravima“, uključujući život, slobodu i traganje za srećom. Američki san sve više postaje mit i iluzija koju je teško ostvariti, jer su milioni radnika ostali bez posla a mnogi su bez zdravstvene i bilo kakve vrste socijalne zaštite. Ponor između bogatih i siromašnih slojeva u SAD je sve dublji. Od vremena kada se govorilo da je globalizacija liberalnog tržišnog privređivanja najzad pronađeni put do zemaljskog raja, do danas, društvo se suočava sa novim promenjenim svetom u kome je potrebno osloboditi misao i nauku kategorija i koncepata koji su zatvorili pogled na stvarne istorijske perspektive.

Sve dok pokret „Okupirajmo Volstrit“ nema svoju ideologiju i vođe koje znaju šta hoće država će biti tolerantna i neće ići do kraja u primeni svoje represivne uloge. Ali, ukoliko bi mase krenule na rušenje države, navodne demokratske institucije bi pokazale svoje pravo lice, sprovodeći masovna hapšenja i medijski bojkot . Kada je reč o anarhističkom pokretu koji je okosnica svih antiglobalističkih protesta širom sveta, počev od ideja, protokola, do ikonografije, još uvek ne postoji teorija čime zameniti kapitalizam, s obzirom da je socijalizam sa sovjetskim likom doživeo sunovrat. Iako je minulih vekova demijurg društvenih promena bio liberalni koncept razvoja društva i afirmacija samoinicijative i privatnog vlasništva, u poslednje dve-tri godine dešava se paradoks da SAD, Velika Britanija, Grčka, EU upravo koriste poluge državnih mehanizama da bi društvo spasili od sloma i finansijskog bankrota.

Sasvim je izvesno da će upokojavanje kapitalizma, sve dok se ne pronađe neki drugi, bolji i prilagodljiviji sistem, u ovom veku još potrajati, ali da bi se suzbio atak na bogati i bahati kapitalistički sistem, država će silom prilika morati, novim porezima i na drugi način da smanjuje apetite gramzivih menadžera i multinacionalnih kompanija. Poražavajuće je saznanje da tržište i demokratija ne idu više jedni sa drugima pod ruku. Govoreći o sprezi američkih i ruskih kapitalista Noami Klajn će sasvim opravdano primetiti: „Zapadne sile su na svakom koraku podsticale sklapanje unosnih i prljavih poslova kao najbrži način pokretanja privrede. Nacionalni spas kroz podjarivanje pohlepe bio je nešto najbliže što se moglo nazvati planom za ono što su ruski čikaški momci i njihovi savetnici nameravali da urade nakon što dovrše uništavanje ruskih institucija“. Posle svakog ispoljavanja bunta, protesta ili nagoveštaja revolucionarnih promena u zemljama Zapadne Evrope i SAD sužavaju se horizonti demokratije i jača represivna uloga država, koje istovremeno beskrupulozno štite svoj poredak, sa strašću kojom ruše druge režime, van svoga dvorišta. Tako će, posle masovnih nemira sa visokim stepenom nasilja i destrukcije u Velikoj Britaniji, svim izgrednicima i delinkventima, po nalogu premijera Dejvida Kameruna, biti ukinuto pravo na socijalno stanovanje, kao i druge privilegije. Teško da je igde u svetu, kao u Velikoj Britaniji, na delu viđena, Bakunjinova odrednica da je „radost rušenja stvaralačka radost“. Toliko besa i očaja svet odavno nije video, a što je još važnije srušen je mit o beskonfliknosti neoliberalnog kapitalizma.

Autor je ekspert za anarhistička učenja o društvu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari