Razumevanje iz Teherana

Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (10)

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

 Kada je situacija postala krajnje kritična, krenuli smo u povlačenje i već dobijenu bitku, uz znatan broj šehida, učinili izgubljenom“, rekao je kasnije Šerif Patković, komandant 2. bataljona Sedme muslimanske brigade i komandant pravca u ovom proboju. S lokalnim borcima iz ove brigade, borili se zajedno turski i arapski dobrovoljci. Među tridesetak poginulih bio je i veliki broj stranih dobrovoljaca.

Pitanje odnosa lokalnih i stranih boraca ostalo je sporno sve do samog kraja rata. Nije sporno da postoje tragovi koje je moguće pratiti unazad sve do augusta 1992. kada su mudžahedini počeli svoje vojne operacije zajedno s bosanskom Teritorijalnom odbranom u Tešnju i kada je održana smotra Muslimanskih snaga ispred Medrese u Travniku. Delićeva naredba iz augusta 1993. je precizirala da se u Odredu okupe svi strani državljani – dobrovoljci u Armiji BiH s područja 3. korpusa. I pored takve naredbe, Armija BiH nije uspjela da spriječi regrutovanje lokalnih muslimana u ovu jedinicu. Popuna Odreda je vršena prekomandovanjem Bošnjaka najmanje u dva navrata u oktobru 1994. i u augustu 1995. Komanda Odreda ‘El Mudžahedin’ je 23. augusta 1995. zatražila intervenciju Alije Izetbegovića „radi popune svoje jedinice dobrovoljcima iz svih jedinica Armije BiH“. Ovom zahtjevu se usprotivio Generalštab Armije BiH, koji je 08. septembra 1995. pisanom informacijom upoznao Izetbegovića s problemima koje vojska i narod imaju zbog ponašanja pripadnika ove jedinice.

U proljeće 1994, sve je postalo drugačije. Iranski vođa revolucije ajatolah Hamnei je u poruci za hadž 1994. naveo upravo Bosnu kao primjer šta se radi s muslimanima po Europi: “Stvari koje se dešavaju po Bosni, pa aktuelni događaji u Goraždu, zabrinjavajući su i bolni. Bjelosvjetska gospoda zasjeda, posmatra ove žrtve, iščekivajući da puste dušu. Ko su te žrtve? To su muslimani bivše Jugoslavije. Što je njihova krivica? Krivi su jer su muslimani“, poručio je ajatolah Hamnei. Ovo svođenje razloga za stradanje na identitet žrtve je postalo najsnažniji razlog za reislamiziranje muslimana.

Njegova poruka da je jedina krivica muslimana u Evropi njihov vjerski identitet imala je snažan odjek. Kako bi naglasio da je to njihova jedina krivica, Hamnei je rekao da ne očekuje stvaranje islamske države u Evropi: “Ne kažem islamska vlast u srcu Evrope i ne očekujem takvu nominaciju, mada je Bosna nezavisna država i ima pravo na samoodređenje. Muslimani su tamo 50 godina bili pod komunističkim režimom, a prije toga bili su pod osmanskom vlašću i pod vlašću nekih pokvarenih evropskih država. Zbog toga ne možemo očekivati od njih da odmah budu u stroju, da stvore islamsku vlast po Kur’anskim načelima. Ono što je podjarilo svjetski imperijalizam protiv Bosanskih Muslimana jeste postojanje evropske države čiji su narod muslimani. To je ono što ih je naljutilo. To je tragika položaja muslimana u Evropi”, rekao je ajatolah Hamnei.

U stvari, iranski misionari su pokazivali veliko razumijevanje za stanje bosanskih Muslimana. U tome je bila važna razlika u pristupu između iranskih i saudijskih misionara. Dok su Iranci pokazivali razumijevanje, saudijski misionari su kritizirali lokalno stanovništvo za manjak pravilnog islamskog obrazovanja. To je bila samo jedna od razlika.

Hadž je okončan 20. maja 1994. Postoje brojni pokazatelji koji govore da je zaista u proljeće 1994, nakon otvaranja puteva za BiH preko Zapada i Hrvatske, izuzetno povećana aktivnost islamskih organizacija i broj islamskih dobrovoljaca, instruktutora i misionara koji su došli u Bosnu. Stizalo je i oružje. Odlukom iranskog vjerskog vođe Hamneija, za posebnog izaslanika za Bosnu postavljen je Ajatolalah Jannati, koji je još u oktobru 1992. oformio poseban Komitet za Bosnu, preko kojeg je isporučivana pomoć za Bosnu. Do Daytonskog sporazuma, Iran je osiguravao oko dvije trećine oružja za Bosnu. Kao ostale snabdjevače, američki izvori navode Tursku, Maleziju, Pakistan i Egipat.

Nakon potpisivanja Washingtonskih sporazuma, posebnu pažnju zapadne javnosti privuklo je nekoliko isporuka oružja na ovom području. Tako je u martu 1994, prema zapadnim vojnim izvorima, ”teretni brod s malteškom zastavom, nosivosti od 19.400 tona, koji je navodno nosio egipatski pamuk za Veneciju, presretnut na Jadranskom moru nakon što je NATO dobio dojavu. Iza kontejnera s pamukom, nađene su automatske puške AK-47, rakete, raketni lanseri, municija i upaljači”. Prema medijskim izvještajima, ”Iran je poslao najmanje 60 tona eksploziva i sirovina za proizvodnju oružja u avionu koji je sletio na zagrebački aeorodrom 4. maja 1994”. Isporuka je označena kao prva u nizu. Glasnogovornik State Departmenta David Johnson je kasnije potvrdio taj izvještaj. Od sredine juna do kraja jula 1994, prema britanskim vojnim analitičarima, ”čarterska kompanija iz Rusije je prevezla oko 1.000 tona municije iz Teherana do hrvatskog otoka Krka radi daljeg prijevoza u Bosnu u periodu od šest nedjelja”. Od aprila do jula, prema istom izvoru, u Bosnu su dolazile i slijedeće vrste oružja: ”tri do četiri tuceta sofisticiranih kineskih i sovjetskih antitenkovskih navođenih raketnih sistema, do 20.000 AK-47s i sličnog automatskog oružja, minobacači, granate s raketnim pogonom, američka oprema za noćno izviđanje i pouzdana terenska radio oprema”.

Već ovaj popis isporuka oružja za BiH, sačinjen prema američkim medijskim izvorima, pokazuje da je američka vlada sasvim sigurno znala za isporuke, ali da ih nakon potpisivanja Washingtonskih sporazuma nije zaustavila. Izetbegović je u govoru Glavnom odboru SDA 5. augusta 1995. rekao da je i ”s lakim naoružanjem bilo teškoća. Naš brod s lakim oružjem je zaplijenjen prošle godine u Jadranu. Mi smo se tog broda odrekli, izjavili smo da nije naš, morali smo to učiniti”.

Nastavlja se