Ako vam pažnju u izlozima beogradskih knjižara ovih dana privuče jedan roman posve neobične naslovnice, budite sigurni da nije reč o grešci. Jer njegov autor Tao Lin kao pravi predstavnik savremene američke scene, u svom debitantskom romanu naslovljenom „Iiiii iii iiii“ od pre nekoliko godina, bio je i dovoljno žustar i dovoljno oštar prema trendovima i načinu življenja u Americi danas, kroz koju nas vodi neobičnim stilom, jedinstvenim, originalnim smislom za humor i nepredvidivim razvojem događaja.

Apsurdnost drame njegovog romana poistovećena je sa montipajtonovskim humorom, dok se razorna društvena kritika posebno tiče onih generacija rođenih 70-tih, 80-tih i 90-tih godina prošlog veka. Šta reći više za roman u kome inteligentne životinje komuniciraju sa zbunjenim ljudima, što neizbežno dovodi do smrti Ilajdže Vuda, Salmana Ruždija i Vong Kar Vaija, a kada se na večeri u suši restoranu zajedno nađu delfin, medved, los, vanzemaljac, troje ljudi i Predsednik SAD – prava zabava tek počinje!

Zahvaljujući kući Booka, domaćem izdavaču koji se nakon dva romana Frederika Begbedea pokazuje sve agilnijim i originalnijim, stupili smo u kontakt sa dvadesetsedmogodišnjim Tao Linom, vrlo raspoloženim za razgovor za naš list. Naravno, prvo pitanje se odnosilo na sam stil, odnosno koliko mu je bilo potrebno dugo da ubeđuje izdavače da objave roman tako neobičnog stila pripovedanja.

– Nisam ih ni ubeđivao uopšte. Oni su tražili sami da mi objave knjigu. Ali pre toga, jedan prethodni rukopis je bio odbijen kod barem 25 izdavača. To je bila jedna knjiga koju sam napisao pre „Iiiii iii iiii“, zbirka kratkih priča koja se zvala „Krevet“. Kada su je konačno objavili, tražili su da objave sve moje knjige.

Šta je bila inspiracija za priču?

– Moj lični život. Lik Endrjua zasnovao sam po mom liku. Bio sam depresivan i usamljen dugo. Radio sam na isporuci pica na Floridi i imao sam prijatelja kao što je Stiv, ali nismo se tako zabavljali kao što to Endrju i Stiv čine u knjizi. Moja glavna inspiracija bio je osećaj usamljenosti i o tome sam hteo da pišem. A na moje pisanje najviše je uticao prvi roman En Beti „Chilly Scenes of Winter“, koji je objavljen 1976. godine. To je jedna od mojih omiljenih knjiga.

Glavni likovi romana su delfin, medved i vanzemaljac. Kako vam je to palo na pamet?

– Iskreno da kažem – ne sećam se. Ali, u početku, čitav roman je bio realističan i nije bilo ni životinja ni vanzemaljaca. Kada sam završio pisanje prve ruke romana, nisam bio zadovoljan i izbrisao sam mnogo toga, a potom sam ubacio životinje i vanzemaljca. To mi je bilo izuzetno zabavno! Poželeo sam da napišem knjigu o nekom tajnom svetu, nešto poput fantazmagoričnih romana za decu, ali onda sam shvatio da hoću da taj tajni svet bude dosadan i depresivan kao i svet oko nas i da ne pruža nikakvu nadu. Tako su likovi u romanu primorani da se menjaju iznutra a ne da odlaže u neke paralelne svetove.

Bili ste vrlo oštri prema Džampi Lahiri ili Šonu Penu, na primer, a takođe smo „videli“ i smrt Ilajže Vuda i drugih. Da li znate da li su oni pročitali roman i šta misle o njemu?

– Ne znam. Ali sam siguran da nisu čitali. Možda bi Ilajži Vudu to bilo smešno. Ali nisam siguran šta bi Džampa Lahiri rekla.

Vaš roman „Iiiii iii iiii“ ignorisali su mnogi kad je objavljen, a danas se smatra kultnim generacijskim romanom…

– Mnogi ga još uvek ignorišu. Međutim, neke značajne i velike dnevne novine, poput Njujork tajmsa, vrlo često citiraju delove romana i dok pišu recenzije o drugima porede ih sa mojim delom, iako nikada zvanično nisu objavili recenziju ovog dela.

Vaš stil pisanja poređen je sa Daglasom Koplandom i Bret Istonom Elisom, ali meni se čini da je bliži Hanteru Tompsonu. Šta vi mislite?

– Po mom mišljenju, stil romana „Iiiii iii iiii“ blizak je pomenutoj En Beti, ili možda romanu „Ljudski rat“ Noe Cicerona u kome životinje takođe ravnopravno govore, ili možda Džoj Vilijamsovom „The Quick and The Dead“. Nisam čitao mnogo toga od Hantera Tompsona. Što se Daglasa Koplanda tiče, možda sam pročitao jedan pasus. Dosta sam čitao Breta Istona Elisa i dopada mi se njegov stil.

Čuo sam da će roman biti pretočen u film…

– Zapravo, film je već završen. Snimljen je sa malo para i režirao ga je bibliotekar, koji je angažovao svoje saradnike iz biblioteke da glume u filmu. Još ga nisam gledao, ali video sam delove i trejler, i deluje mi sirovo i smešno. Srećan sam zbog toga. Svaka scena je snimljena ispred zelenog platna, a to je ono kada snimate glumce pa posle menjate pozadinu, ali nisam baš siguran kako to funkcioniše.

Kakve filmove volite? A kakvu muziku?

– Volim filmove Vernera Hercoga, Vudija Alena, Džoa Svenberga. Dopadaju mi se filmovi „Ji ji“, „Funny Ha-Ha“ i filmovi Vong Karvaja. Od muzike slušam Rilo Kiley i Blacktop Cadence i Defiance, Ohio i ‘emo’ bendove kao što su Sunny Day Real Estate ili Samiam.

Veoma ste popularni u Americi, ali šta to zapravo znači? Kako živite? Da li vozite skupa kola?

– Čini mi se da se moja popularnost malo pogrešno tumači. Mnogi magazini pišu o meni, ali ja od toga ne zarađujem. Trenutno, imam toliko novca da ću sigurno platiti kiriju za naredna dva meseca. Nemam agenta i moje knjige objavljuje nezavisni izdavač. Živim u Bruklinu sa cimerom, sa kojim delim kuhinju i kupatilo i nemam auto. Danju koristim metro, kako bih otišao u Menhetn i u Njujoršku biblioteku, gde radim na pisanju. Moji prijatelji zarađuju skromno i ne troše 10 dolara za koncerte ukoliko to naravno nije neki poseban koncert. Možda ću imati mnogo novca za koju godinu, ali sada je situacija takva. Voće kupujem uglavnom u piljarnici, a taksijem se vozim jednom u tri meseca. Ali kada bih imao više novca, život bi mi bio sigurno drukčiji. Imao bih novu garderobu i novi MacBook. Trenutno, u Njujorku su svi popularni i poznati zbog nečega, tako da se ja ne osećam nešto drukčijim u odnosu na njih. Ljudi sa kojima se družim uglavnom su novinari, ili imaju svoje blogove ili pišu knjige ili sviraju u bendovima ili uređuju magazine.

Rođeni ste u Americi, živite u Americi, i vodite se kao američki pisac. Ali šta je sa kineskim poreklom?

– Moji roditelji su rođeni na Tajvanu, ja u Americi. Dosta pristojno govorim mandarinski, kad god odem na Tajvan. Naučio sam ga od roditelja, jer sa njima pričam na kineskom. A engleski sam naučio još u obdaništu, od druge dece, čini mi se… Pa ne znam, valjda sam kineski Amerikanac!

Roman prepiske

Trenutno je aktuelan novi roman „Ričard Jejts“, koji se ovog meseca pojavio u Americi. O čemu je reč?

– O dvadesetdvogodišnjaku koji je u ljubavnoj vezi sa šesnaestogodišnjom učenicom, zbog koje se seli da živi sa njom i njenom majkom. To je roman prepiske. Više od 60 odsto knjige čine njihova dopisivanja, preko mailova i četova.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari