Krunski dokaz živog i ambicioznog pozorišnog stvaralaštva je žustra kritika koja ne podilazi nikome (naravno, odmah nakon publike), kakvu, sudeći po glavnim britanskim medijima, ova zemlja brižno neguje. Naš sagovornik nije miljenik britkih pera pozorišnih znalaca i probirljivaca, ali ni oni njegovi…

 Independent je davno pisao da „naizgled, ničega strašnog u njemu nema, deluje šarmantno u otrcanom džemperu, vuče noge u martinkama, govori u niskom registru, ali se vedro i živahno smeje…“ Korespodencija je sa njim napeta i stiče se utisak da se od njegove reči strepi. Ne bez razloga. Na početku pete decenije života, već se kao umetnički direktor hvatao u koštac sa nekoliko renomiranih pozorišta, stavivši njihove repertoare u žižu javnosti, ali i ozbiljno napunivši kase. Dominik Dromgul, aktuelni umetnički direktor Šekspirovog Glob teatra koji je nedavno u Beograd i u Čortanovce doneo specifičan šmek engleskog pozorišta predstavom „Hamlet“, za Danas otkriva deo magije koja se tvori od scene do gledališta, ali, naročito, i obratno (tradicija ovog pozorišta nalaže da svetla u publici budu uključena, tako da se glumci jednako udubljuju u lica posetilaca, kao što publika prati zbivanja na bini).

Teško je odupreti se utisku, nakon što je beogradska publika videla predstavu „Hamlet“ i u izvođenju Šekspirovog Glob teatra, da se ovaj komad prilagođava mentalitetu kako publike tako i glumaca. U kojoj meri vi vidite piščevo pronicanje u duh vremena i naroda Evrope?

– Svaki „Hamlet“ je drugačiji. U našoj produkciji, zbog raznovrsne podele uloga i lokacija na kojima predstavu igramo, prilikom svakog izvođenja predstava se prilagođava temperaturi i naravi svakog vremena i mesta. Ona se odvija i reflektuje i na sebe samu. Veza u ogledalu je dvosmerna – vreme i mesto ne uslovljavaju način na koji će „Hamlet“ postojati, ali ni „Hamlet“ ne diktira vreme i mesto. Oni govore jedno drugome.

U Srbiji je aktuelna veoma živa pozorišna zađevica o karakteru i ulozi ovakve institucije u društvu zbog čega su se formirale strane sa gotovo potpuno suprotstavljenim stavovima: treba li pozorište da neguje i promoviše nacionalne vrednosti i domaće stvaralaštvo ili – preporuka onih koji ovakav stav strogo kritikuju – pozorište treba da pruži publici širenje horizonta preko nacionalnih granica… Kakav je odnos prema ovome u Velikoj Britaniji?

– Kao što ste već pomenuli, tradicija engleskog pozorišta je duga, bogata i, najvažnije, sveobuhvatna. Sasvim je moguće da podrazumeva oba gledišta, da je Šekspir konzervativac i anarhista, da je njegova uloga da podrži postojeće ustrojstvo, ali i da ga uruši, da je tu da pruži zabavu i zaradi pare, kao i da izazove i podigne duhove u publici. On je rizničar i pljačkaš. Kakva je sreća imati takvu ličnost, temeljnu figuru naše političke i teatarske tradicije koja izmiče svakoj kategorizaciji!

Šta vas iznova, kao umetničkog direktora Šekspirovog Glob teatra, pokreće da stvarate? Koji su vaši ideali i šta vidite kao svoju misiju u ovoj čuvenoj ustanovi?

– Misija je učiniti da mesto funkcioniše, da predstave deluju sveže i nove, odvesti publiku na neka nova mesta, da rasejemo naš veoma inovativan i neposredan način na koji komuniciramo što je dalje moguće i da usput dobrano uživamo.

Utiče li vaša karijera, naročita kao što jeste, na vaš život u smislu vrednosti, percepcije sveta… I na koji način?

– Ubeđen sam da je tako, ali sam toliko obuzet svime što radim da ne uspevam da sagledam i izmerim.

Kakav uticaj, po vašem mišljenju, može da ima glumac, pozorište ili pozorišni komad na pojedinca i, nadasve, na društvo, stanje duha i političke tokove danas? Setimo se svih onih zabranjenih predstava i pisaca…

– Na svaki način i svakoj meri. Teatar postoji da promeni život onima koji u njega uđu. Pre svega, za ljude je. Neizvesno. Zapravo da ukine izvesnost i promoviše humanost. Tu je da bismo se svi osećali življim.

Postoje li vaši najdraži pisci i objasnite nam zašto su vam posebni?

– Nema favorita. U bilo čemu. Uživam u svakom sendviču.

Sila volje

Iako u kreativnom sukobu sa čitavom stvaralačkom i kritičarskom generacijom, upornost Dominika Dromgula da se izbori za teatar koji posustaje prepoznata je u britanskoj javnosti. Pre tačno 20 godina, u jednom intervjuu Inependantu, govorio je: „Ni u kom smislu ovo nije pozorište… Ovo je bezvezna prostorija nad pabom pored koje prolaze policijske patrole, to nije pozorište. Jedini način da ovo svako veče bude pozorište, bio bi čin združene, zajedničke volje. Tvoje nastojanje, svačije – menadžera, glumaca, publike… učiniće da ovo postane pozorište. Ne možeš to novcem, ubeđivanjem, a naročito mudrovanjem i paradiranjem… Ali sila volje može da učini da se nešto dogodi…“, kazao je Dromgul. Sudeći po onome što ovih dana radi u Globu, on je taj koji ne posustaje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari