Posle dva sata leta Boingom 737 od Rabata na jug, duž atlanskih obala Afrike, slećemo u Dakhlu, nekadašnji glavni grad španske kolonije Zapadna Sahara ili na španskom „Saguia el Hamra i Rio de Oro“. Iako je po Ujedinjenim nacijama ova nekadašnja kolonija „teritorija bez sopstvene uprave“ kao da sam i dalje u Maroku, jer ni u Rabatu pri polasku, ni u Dakhli po dolasku niko nam nije gledao dokumenta, kao što je običaj pri prelasku granice. Svuda se viju samo marokanske zastave; marokanski policajci su na aerodromu i ulicama; vidno je prisutna i marokanska vojska. U restoranu i prodavnici suvenira plaćam u marokanskim dinarima…

Nigde nema pripadnika misije UN koja treba da razdvoji Maroko od Saharske arapske demokratske republike (SADR) čiji je Polisario vojni deo. Čujem da nevelike snage UN kontrolišu mali deo teritorije na istoku, duž granice sa Alžirom, odakle Polisario deluje. Nisu uspeli ni da organizuju referendum na kome bi građani odlučili o sudbini zemlje.

Našao sam se u ovoj nekadašnjoj koloniji sa više desetina kolega koji su bili u Rabatu na godišnjem skupu novinara koji se u svom poslu služe francuskim jezikom, okupljenih u Uniji frankofonskih novinara (UPF). Većina učesnika skupa u Rabatu je došla u Dakhlu sa izuzetkom delegacije Alžira. Njihovo objašnjenje mi deluje poznato, bar nama iz Srbije.. Kažu da ne žele da svojim prisustvom daju potvrdu marokanskoj „okupaciji Zapadne Sahare“. „A čak i da smo hteli da dođemo“, dodaju alžirske kolege, „naš eventualni odlazak u Zapadnu Saharu bi bio vrlo loše viđen u našoj zemlji“.

Od zvaničnika marokanske uprave ovom „njihovom“ pokrajinom čujemo da im je cilj da stanovnike odviknu od „prevaziđenog nomadskog načina života“. Obezbeđuju im posao u novopodignutim povrtnjacima koji se navodnjavaju podzemnim vodama sa dubine od 900 metara, u ribarstvu, turizmu… SADR izjavljuje da ima više stanovnika u izbegličkom kampu u Tindufu u Alžiru nego u „okupiranoj od strane Maroka“, Zapadnoj Sahari. Maroko sa svoje strane govori da izbeglice u kampu u Tindufu nisu građani Zapadne Sahare, već drugih saharskih država. Ipak i oni u Dakhri i oni u izbegličkom kampu u Alžiru su primorani da se odreknu svog nomadskog života. Ipak pusta Dakhla, sa praznim hotelima, ribarskim brodovima u luci namesto na moru, sa samo avionskom vezom sa ostatkom sveta deluje kao fatamorgana. Utisku fikcije doprinosi i Međunarodni filmski fesival koji se upravo otvara u Dakhli. Međunarodni festival u pustinji!

U Zapadnoj Sahari, tri i po puta većoj od Srbije, živelo je više od 400 hiljada nomada koji su se kretali celom Saharom od oaze do oaze. Jedni su dolazili, drugi odlazili u potrazi za vodom i žbunjem kako bi nahranili svoje kamile. Žive pod šatorima, okruženi stadom koje predstavlja njihovu jedinu imovinu. Izmeštaju svoje šatore pustinjom nehajući za granice država. Nomadi, u svom jeziku, mešavini arapskog i berberskog, imaju najviše izraza za vegetaciju, vodu i tlo pustinje. Nemaju nikakva dokumenta, najčešće i ne znaju šta znače izrazi: pasoš, lična karta… Za naše pojmove život im je skučen, jednoličan i vrlo, vrlo skroman, na ivici bede. Međutim, sa obala Zapadne Sahare ka Evropi ili Kanarskim ostrvima, vode mnogi putevi nelegalnih afričkih imigranata, među njima skoro da nema nomada Zapadne Sahare. Nomadi su vodiči karavana izbeglica iz podsaharskih država crne Afrike, jer nigde sem u Sahari ne mogu da žive slobodno, nomadskim životom. Samo nesputani u pustinji imaju osećaj potpune slobode, a slobodu je teško prodati za bilo koje blago ovog ili nekog drugog sveta!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari