Ko napada Milovana Đilasa 1Foto: FreeImages/ Cierpki

Alber Kami je zapisao da svaki revolucionar završava ili kao tlačitelj ili kao jeretik. Milovan Đilas pripada ovoj drugoj sudbini. Preko šezdeset godina na javnoj sceni, on je mislio, govorio, pisao, ratovao, vladao, robijao.

Autentični rebel, fighter, on se suprotstavio Hitleru i Musoliniju, ali i Staljinu i Titu. Više u zatvoru nego na vlasti, Milovan Đilas će neuporedivo duže biti disident i slobodni mislilac, suptilni tumač političkih strasti 20. veka, prepoznat u svetskoj javnosti i neformalnim, intelektualnim krugovima ne samo kao dragocen svedok i sagovornik, već i kao jedan od istaknutih intelektualaca svog vremena.

Pre tačno šezdeset godina, dok je robijao u Sremskoj Mitrovici zbog osude sovjetske invazije Mađarske 1956. i jugoslovenskog držanja u toj krizi, u SAD objavljena je Nova klasa, Đilasova kritička analiza komunističkog sistema koja je odmah stekla status klasika koji je očuvala do danas. Neobičnom ironijom, ravno šest decenija kasnije Đilas je na stranicama Nedeljnika i Večernjih novosti zapanjujućom lakoćom „počašćen“ kvalifikacijom „sadiste i mazohiste iz potisnute homoseksualnosti“ koji je osmislio i naredio mučenja političkih zatvorenika na Golom otoku, a što su bez ikakve zadrške preneli brojni štampani i elektronski mediji u Srbiji i regionu. Niti je reč o nekakvom otkriću, niti je „priča“ nova, već se prvi put u javnosti pojavila pre dvadesetak godina. Za sve ovo vreme bez ikakvog pokrića u izvornim dokumentima, ova neverovatna optužba (da li je o bilo kome u srpskoj istoriji rečeno nešto slično?) osim javne osude ne bi zasluživala bilo kakav osvrt da nije simptom daleko opasnijeg fenomena. I više od dve decenije nakon smrti, Milovan Đilas u srpskom društvu ostaje disident, a demonizovana, dehumanizirajuća slika koja je u režimskoj propagandi Titovog doba deformisala njegov lik traje i danas kao jedan od otrovnih amaneta vremena koje ju je iznedrilo. O čemu je reč? Da li strahoviti učinci komunističke i nacionalističke politike u Srbiji i Jugoslaviji na koje je Đilas decenijama upozoravao žele da ponište i najmanji trag istorije nevelikog broja disidenata koji su bili uzor za slične pokrete svuda u Srednjoj i Istočnoj Evropi?

Nekako u isto vreme kada se ova neproverena i nedokazana optužba iz navodnih, usmenih i nikada javno obznanjenih sećanja pokojnog lekara UDBA i emigranta po prvi put pojavila, više od sto istaknutih srpskih intelektualaca različitih političkih opredeljenja, među kojima Nikola Milošević, Andrej Mitrović, Matija Bećković, Dobrica Ćosić, Stevan K. Pavlović, Latinka Perović, Desimir Tošić, Vane Ivanović, Dušan Makavejev, Ratko Božović, Vida Ognjenović, izdalo je zajedničko saopštenje u kome se kaže: „Milovan Đilas, nemirni intelekt, buntovna priroda i prometejska figura, izuzetno je značajna istorijska pojava ne samo za ovu sredinu. Smelim mislima i hrabrim delima on je obeležio svoje vreme, bio je i ostao priznatiji i poštovaniji u svetu nego u sopstvenoj zemlji… Milovan Đilas nije samo prvi disident komunističkog režima u Jugoslaviji, za njegovo ime vezuje se i sam pojam disidentstva u istočnoj Evropi. Mnogi politički pobunjenici, kako u nekadašnjem SSSR-u, tako i u drugim zemljama ‘sveta socijalizma’, tajno su unosili, umnožavali i širili njegove tekstove“. Nosioci promena nakon 1989. u Srbiji i SRJ „nažalost, malo su se oslanjali na Đilasovo znanje, iskustvo i ugled u svetu“ i „mnogima od njih nije se dopadala njegova kritička misao o stranputicama ovdašnjeg postkomunizma“.

Savremena nauka u svetu takođe je izrekla brojne ocene o Đilasu. On je po svom memoarskom i publicističkom delu posle Lava Trockog jedno od najuglednijih pera međunarodnog komunističkog i disidentskog pokreta o čemu se u domaćoj javnosti malo zna. Od vodećih istoričara našeg doba, Robert Konkvest piše: „Đilas je, doista, kao čovek ideja, ostvario svoj uticaj na svet – iako čovek ideja zasnovanih na iskustvu, hrabrosti i neprekidnoj borbi“; za Roberta Takera, Đilas se ubraja u „neostvarene lidere“, tj. one intelektualne figure, neretko disidente, koje su „protiv shvatanja koje politiku svodi na borbu za vlast i vršenje vlasti“, i koje su „u svom političkom delovanju pokazale sposobnost… da se izdignu iznad ličnih ili partijskih shvatanja moći“; Adam Ulam u Đilasovom životu i spisima vidi „nekonvencionalnog komunistu“, „čoveka koji je raskrstio sa svim ideologijama i dogmama“; Erik Hobsbaum u Đilasovim memoarima o predratnom periodu (nikada objavljenim na srpskom jeziku) vidi „divno“ štivo o psihologiji revolucionara; Toni DŽat Đilasove ratne memoare (odavno rasprodate u srpskom izdanju) uvršćuje u svoj izbor deset knjiga koje se moraju pročitati da bi se razumeo 20. vek, a Mark Mazover ih smatra „istinski značajnom knjigom“. Ova lista bi mogla biti vrlo duga i ne treba da služi ređanju laskavih ocena već da ukaže na trajnu istorijsku relevantnost Đilasove ličnosti i dela u svetskim okvirima, kao i na neophodni oprez i savesnost u pristupu koje ovakva tema zahteva.

S druge strane, ostrašćeni antikomunizam, duh revanšizma, boljševička svest preodenuta u novo ruho i nacionalistička zaslepljenost nisu dobri saveznici u borbi za uspostavljanje istinski pluralnog, demokratskog društva. Milovan Đilas je to znao. Da li sa radikalnim istorijskim revizionizmom i Brehtova mračna vremena ponovo kucaju na naša vrata?

Autor je istoričar iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari