Posle hapšenja u Srbiji, Mladić je isporučen Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu.
The British Broadcasting Corporation

Bila je to nebrojena po redu vest o hapšenju Ratka Mladića, ali ova je bila veoma posebna – bila je tačna.

Ratni komandant snaga Srba u Bosni Ratko Mladić uhapšen je 26. maja 2011. godine u selu Lazarevo, kraj vojvođanskog grada Zrenjanina, u kući jednog od njegovih rođaka.

Pet dana kasnije, Mladić će biti isporučen Međunarodnom tribunalu za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije koji ga je 1995. godine optužio za genocid i zločine protiv čovečnosti u ratu u Bosni i Hercegovini.

U novembru 2017. godine, Haški tribunal osuđuje Mladića na doživotnu kaznu zatvora utvrđujući da je kriv za deset od jedanaest tačaka optužnice, među kojima su genocid, proterivanje, ubistva, nečovečno postupanje prilikom proterivanja stanovništva iz Srebrenice, ubistva, teror i napadi na civile u Sarajevu.

U optužnici je navedeno da je u Srebrenici ubijeno više od sedam hiljada dečaka i muškaraca bosanskih muslimana, a Mladić je na presudu uložio žalbu.

Tokom Mladićevih pet dana u pritvoru srpskog Tužilaštva za ratne zločine, na ulicama Beograda održan je protest protiv izručenja,

Mladić je obišao grob ćerke koja je izvršila samoubistvo, njega su obišli lekari koje je tražio, a priliku da ga vide, bar na kratko, imali su i pojedini novinari.

Decenija neuspelih potraga

Dejtonski sporazum kojim je okončan rat u Bosni u novembru 1995. godine, bio je skoro šest meseci daleko od potpisivanja, a ime generala Ratka Mladića našlo se na optužnici Haškog tribunala, odmah do političkog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića.

Po završetku rata, Mladića je sa čela Vojske Republike Srpske smenila Biljana Plavšić, tadašnja predsednica ovog entiteta, pa se on od 1996. godine smatra beguncem od pravde, iako je često viđen kako slobodno živi u Srbiji, navode svetske agencije.

Arhiva BBC

BBC
Ratko Mladić (levo) i Radovan Karadžić (desno), vojni i politički lider bosanskih Srba tokom rata u BiH

Tek smenom vlasti Slobodana Miloševića,Mladić biva prinuđen da u potpunosti nestane iz javnosti – i da u skrivanju provede više od jedne decenije.

Potraga za njim nije davala rezultate, neispunjavanje međunarodnih obaveza kvarilo je diplomatske odnose Srbije, pa je 2005. godine na čelo Akcionog tima za lociranje i hapšenje haških begunaca došao tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević.

„Haško tužilaštvo je tražilo da na čelo timova koji su tražili optuženike dođu tužioci.

„Na prvom sastanku kod premijera (Vojislava) Koštunice, sa šefovima civilnih i vojnih službi, direktorom policije, imao sam samo dva pitanja – imam li podršku Vlade Republike Srbije i da li imam lično Vašu podršku“, priseća se u razgovoru za BBC na srpskom tužilac Vukčević.

Kaže da je na ponovljeno pitanje dobio dva „da“.

Tim sastajao jednom nedeljno, najčešće u Palati Srbija u Beogradu, ali da su skupovi kasnije premešteni u sedište Bezbednosno-informativne agencije (BIA) da bi se izbegla mogućnost prisluškivanja.

„Odmah sam zapazio da je postojala opstrukcija, pre svega oko Karadžića i Mladića.

„Hag je sumnjao da vojna bezbednost čuva Mladića, ali ja sam ih veoma brzo uverio da to nije tačno.“

Beograd, 15. decembar 2009.

ANDREJ ISAKOVIC/AFP via Getty Images
Tužioci za ratne zločine – haški Serž Bramerc (levo) i srpski Vladimir Vukčević (desno)

Vukčević tvrdi da je problem nastajao upravo u BIA, gde je direktora Radeta Bulatovića 2008. godine zamenio Saša Vukadinović.

„Jednom smo Mladića tražili u kući brata njegove supruge Bose, u Moštanici.

„Pretresli smo kuću brata koji nije bio tu, ali u drugu kuću pripadnici BIA nisu želeli da uđu pod izgovorom da nemaju nalog od istražnog sudije.

„Kasnije se ispostavilo da nas je Mladić gledao iz te kuće – opstrukcija je išla do te mere.“

Na pitanje da li su kasnije, čak i posle hapšenja Mladića, državni organi Srbije istražili ove opstrukcije, Vukčević odgovara da to nije učinjeno.

„Niko se od nas nije bavio tim istragama, to je bio posao za obično tužilaštvo, a oni nisu bilo šta pokrenuli.

„Ja nisam želeo da insistiram jer smo mi završili deo posla saradnje sa Tribunalom.“

Umesto toga, Akcioni tim se bavio različitim informacijama i dojavama koje su mogle da dovedu do hapšenja Mladića, dok je pritisak iz inostranstva rastao.

„Pratili smo jednu ženu koja je u Vršcu kupovala mnogo lekova za probleme s mozgom.

„Dobijali smo snimke sa satelita, neverovatno je koliko detalja oni mogu da snime, pa smo čak i uhapsili jednog čoveka koji je sedeo i pušio – ali to nije bio Mladić, nego izvesni Aca Ripanjac, sa kojim smo kasnije poredili one koji su ličili.“

Potraga za beguncima dala je rezultata najpre 2008. godine, kada je prerušen i sa promenjenim identitetom, u Beogradu uhapšen politički lider bosanskih Srba Radovan Karadžić.

Podsećanje na događaj koji i pored presude Međunarodnog suda pravde, vlasti u Srbiji ne nazivaju genocidom.
The British Broadcasting Corporation

Čekali kurira – dočekali Mladića

Potraga za Mladićem trajala je neuporedivo duže, a njegova porodica je 2010. godine zatražila da se general proglasi mrtvim uz tvrdnju da je lošeg zdravlja i da dugo sa njim nemaju kontakt.

Ipak, maj 2011. godine počeo je porodičnim okupljanjem u kući u Lazarevu, selu nadomak Zrenjanina.

„Njihova porodična slava je Đurđevdan i u poseti je bila porodica njegovog sina pa smo zapazili da se mnogo fotografišu – mislili smo da se u kući nalazi kurir koji će da nosi slike familije u Bosnu, jer smo imali informacije da je Mladić tamo.

„Čekali smo kurira, ali on nije izlazio pa smo rešili da napravimo akciju“, kaže Vladimir Vukčević.

Napominje da je Akcioni tim imao informaciju da je još posle neuspelog hapšenja u Moštanici, Mladić pobegao u pravcu Zrenjanina.

Lazarevo, 25. maj 2021.

BBC
Lazarevo je tipično ušoreno vojvođansko selo, nekoliko kilometara udaljeno od Zrenjanina

U trenutku akcije, celokupni vrh Akcionog tima nalazi se van Srbije: tužilac Vukčević na Brionima se sastaje sa hrvatskim tužiocem Mladenom Bajićem i haškim tužiocem Seržom Bramercom, dok su savetnik predsednika Srbije Miodrag Rakić i šef BIA Saša Vukadinović na službenom putu u Sjedinjenim Državama.

„Kad su policajci ušli u kuću, Mladić je probao da se sakrije iza vrata.

„Kada su ga našli, nisu ga odmah prepoznali, mada on nije imao holivudsko prerušavanje poput Karadžića.

„Na stolu su bila dokumenta na ime Ratka Mladića, pa je on priznao da su njegova.“

Vest se brzo pronela do Hrvatske odakle će je, nešto kasnije, saznati i novinari.

„Mene zove Miki (Miodrag) Rakić i kaže mi da je kurir zapravo sam Ratko Mladić.

„Mene su hitno helikopterom prebacili najpre do Zagreba, pa do naše granice i brzo smo svi bili u Beogradu“, seća se Vukčević.

Lazarevo, 26. maj 2011.

BBC
Kuća u kojoj je uhapšen Ratko Mladić, na dan hapšenja, 26. maja 2011.

Pet beogradskih dana Ratka Mladića

Novinarki Agencije Frans pres (AFP) Katarini Subašić vest o hapšenju Ratka Mladića majskog dana 2011. godine nije bila prva takva koju je čula.

„Prvu vest je pustio jedan od medija iz Hrvatske, a preneli su je lokalni mediji – to je svima zvučalo sumanuto, ali sam se spakovala i otišla u Tužilaštvo za ratne zločine.

„Već na putu do tamo, zvali su me iz redakcije da mi kažu da je predsednik (Boris) Tadić zakazao vanrednu konferenciju za medije.“

Beograd, 26. maj 2011.

Getty Images
Predsednik Srbije Boris Tadić na konferenciji za medije na kojoj je javnosti saopšteno da je uhapšen Ratko Mladić

Važnu potvrdu, mada neverbalnu, dobila je po dolasku u beogradsku Ustaničku ulicu.

„Ušla sam u kancelariju zamenika tužioca Bruna Vekarića i zatičem ga kako jede, a on mi se izvinjava i kaže – ko zna kad ću sledeći put moći da jedem.

„Po njegovom izrazu lica, ja vidim da je vest tačna.“

Ona kaže da je stalno postojao pritisak da se objavi vest o hapšenju, posebno kada konkurentske agencije prenesu informacije lokalnih medija.

„Mi smo uvek išli na to da imamo pouzdan izvor, u obzir je dolazio i nezvanični, mada smo uvek imali zvaničan izvor.

„Inače smo pisali da lokalni mediji javljaju vest, ali da izvori iz Vlade Srbije kažu za AFP da ona nije tačna.“

U vreme kada predsednik Tadić na vanrednoj konferenciji za medije obaveštava javnost da je potraga za Mladićem završena, haški begunac već je u rukama srpskih vlasti.

„Prvi ga je video Miki Rakić i sa njim je obavio razgovor – bio je uplašen, ali se brzo oslobodio kada je video da nećemo ništa nažao da mu učinimo.

„Bio je gladan, tražio je nešto da jede, neku pršutu“, priseća se tužilac Vukčević.

Beograd, 29. maj 2011.

ANDREJ ISAKOVIC/AFP via Getty Images
Dok je Ratko Mladić bio u zgradi Specijalnog suda, ispred zgrade se medijima obraćao njegov sin Darko

Tužilac kaže da je Mladić najpre odbio, pa prihvatio da primi optužnicu Haškog tribunala, ali i da se na prvom saslušanju desilo i važno „uspostavljanje poverenja“ sa Vukčevićevim pomoćnikom, tužiocem Brunom Vekarićem.

„Mladić je prvo pitao Bruna (Vekarića) da li je Hrvat ili Srbin, na šta je Bruno odgovorio da je odrastao u Beogradu, ali da je poreklom iz Dubrovnika.

„Tako je uspostavljena bolja komunikacija i poverenje.“

Prvo Mladićevo pojavljivanje pred domaćim sudom, kojem se žalio na izručenje, videli su i novinari prisutni u tom trenutku – nešto što nije bila uobičajena praksa u zgradi beogradskog Specijalnog suda.

„Mi nismo mogli mnogo da vidimo s kraja hodnika, ali se sećam sopstvenog šoka kako neka mala figura korača između dva policajca.

„Svi ga se sećamo kao korpulentnog, krupnog čoveka, a pojavio se starac koji ulazi u sudnicu“, kaže Katarina Subašić.

„Krhko zdravlje“

U ćeliju pritvorske jedinice Specijalnog suda Mladić je pozvao lekare koji se u tom trenutku nalaze na visokim državnim funkcijama – ministra zdravlja, patologa Zorana Stankovića i predsednicu Skupštine Srbije, neuropsihijatricu Slavicu Đukić Dejanović.

„Ispred njegove ćelije bilo je nekoliko čuvara, a on se nalazio u prostoriji koja je imala šipke i bila je zaključana – sedeo je na krevetu, iscrpljen, sa otežanim pokretima jedne ruke kao posledice moždanog udara.

„Nije mogao sam da ustane, pomogao sam mu da ustane, pozdravili smo se i razgovarali sat vremena“, kaže za BBC na srpskom Zoran Stanković.

Zoran Stanković

Medija Centar Beograd
Zoran Stanković bio je ministar zdravlja u vladi Mirka Cvetkovića

On dodaje da je prethodno razgovarao sa lekarima zaduženim za praćenje Mladićevog zdravstvenog stanja, a da je sa optuženim generalom tema bila i porodična prošlost.

„Razgovorom je dominirala smrt Mladićeve ćerke Ane koju sam ja obdukovao.

„Pričali smo i o njegovom putu za Hag, suđenju koje će uslediti, uz informaciju da ću ja, u svojstvu lekara-veštaka, prisustvovati suđenju.“

Posle više od sat vremena, Stanković je Mladića ostavio na krevetu u ćeliji, a sledeći put će ga videti u Haškom tribunalu.

Decenija skrivanja ostavila je posledice i na psihičko stanje Ratka Mladića.

„On je javno izrazio želju da, ako treba već neko od neuropsihijatara da ga pregleda, to može da bude samo neuropsihijatar i predsednica Skupštine Srbije Slavica Đukić Dejanović.

„Doveo me u poziciju da treba sama da odlučim, a pošto mi je i sudija koji je vodio predmet dao saglasnost da to mogu da budem ja – to sam i učinila“, kaže Slavica Đukić Dejanović za BBC na srpskom.

Funkcionerka Socijalističke partije Srbije seća se odlaska na zakazani pregled.

„Bila sam u pratnji onih koji su bili zaduženi za moju bezbednost.

„Nisam konsultovala ni predsednika Vlade, ni predsednika države – ponašala sam se kao lekar od koga sud i osumnjičeni traže veštačenje.“

Slavica Đukić Dejanović i danas kaže da joj je obaveza da se ponaša kao lekar, pa o samom pregledu ne može mnogo da kaže.

„On je tada bio krhkog zdravlja – to je najviše što mogu da kažem.“

Slavica Đukić Dejanović

Medija Centar Beograd
Slavica Đukić Dejanović

Tužilac Vukčević kaže da je Mladićevo zdravstveno stanje omogućavalo njegov pravičan tretman.

„Bio je mentalno potpuno čist, sve je znao i razumeo.

„Od Bruna Vekarića je tražio da mu donese televizor jer voli da sluša vesti uveče – tražili smo odobrenje, ono je dobijeno.“

Pored zahteva da mu donesu knjige ruskog pisca Lava Tolstoja, Mladić je imao još jedan, komplikovaniji zahtev – da poseti grob ćerke Ane, koja je izvršila samoubistvo 1994. godine.

„Naši pripadnici bezbednosti ocenili su da je to jako rizično jer bi mogao neko da ga kidnapuje, ali smo mi insistirali da ide jer smo znali da mu preti doživotna kazna zatvora.

„Bezbednjaci su tražili da ostane 15 minuta, ali mi smo dozvolili da ostane koliko hoće“, tvrdi tužilac Vukčević.

U danu kada je rano ujutru posetio ćerkin grob, Ratko Mladić biće izručen Haškom tribunalu, 31. maja 2011. godine.

Beograd, 31. maj 2011.

ANDREJ ISAKOVIC/AFP via Getty Images
Grob Mladićeve ćerke Ane, u danu kada ga je posetio Ratko Mladić

„Protest koji je lako organizovan“

Dva dana pre izručenja, dok srpsko pravosuđe razmatra Mladićev zahtev da ne bude predat Haškom tribunalu, Srpska radikalna stranka (SRS) Vojislava Šešelja poziva građane na protest protiv izručenja.

„Bilo je lako organizovati taj protest jer su ljudi sami dolazili.

„Nije bilo potrebno nikoga posebno pozivati, već samo odrediti termin i lokaciju“, tvrdi Vjerica Radeta, dugogodišnja poslanica SRS-a.

Ona kaže da su tada osećanja bila veoma snažna, a da ih ona i sada deli.

„Osećaj je bio strašan jer je to bilo najtragičnije vreme za srpske nacionalne interese.

„Tada je u Srbiji na delu bila njihova strašna izdaja kroz isporučivanje Srba Haškom tribunalu.“

Beograd, 29. maj 2011.

ANDREJ ISAKOVIC/AFP via Getty Images
Protest Mladićevih pristalica održan je u centru Beograda

Radikale su u to vreme već napustili članovi Srpske napredne stranke (SNS) na čelu sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem koji se ovom skupu nisu pridružili – iako jesu bili prisutni na mitingu protiv izručenja Radovana Karadžića, tri godine ranije.

„Miting je organizovala samo SRS, na bini su bili samo njeni funkcioneri, kao i generalova žena i sin – Bosa i Darko.

„Ali prisutan narod nisu bili samo radikali – mi jesmo dolazili organizovano iz odbora, ali jeste bilo mnogo više ljudi.“

Darko Mladić, sin Ratka Mladića, u razgovoru za BBC na srpskom rekao je da ne želi da govori za BBC jer su, kako tvrdi, njegove reči ranije pogrešno interpretirane.

Prema podacima agencije Rojters, na mitingu se okupilo oko deset hiljada građana, a skup je završen okršajem manje grupe demonstranata sa policijom.

Tadašnja predsednica Skupštine Srbije Slavica Đukić Dejanović kaže da reakcija nije bila burna.

„Prošlo je bez većih reagovanja najšire javnosti, a sve što se događalo u znak bilo podrške ili protesta bilo je na nižem nivou nego kako se, na primer, ponašaju naši susedi Hrvati“, kaže ona.

„Samo lud čovek ne strahuje“

Deceniju kasnije, Vladimir Vukčević je u penziji, ali se i danas seća emocija iz tog vremena.

„Samo lud čovek ne strahuje, strah je prirodan – mada me nije hvatala panika.

„Posle toga sam dobio obezbeđenje, najpre policijsko, pa vojno, ali je ono ukinuto pre dve godine, oduzeti automobili, parking mesto.“

Ipak, tvrdi da rezultati Akcionog tima ostaju važni.

„Mislim da je to trajna stvar, pokazali smo da ne želimo da živimo u zemlji ratnih zločinaca.

„Činjenica je da se to sada manje vidi jer je česta njihova promocija na televizijama s nacionalnim frekvencijama“, ukazuje Vukčević.

Lazarevo, 25. maj 2021.

BBC
Deceniju nakon hapšenja Ratka Mladića, na svakom autobuskom stajalištu u Lazarevu belim sprejom napisano je lažno ime mesta – „Mladićevo“

Funkcionerka i danas vladajućeg SPS-a Slavica Đukić Dejanović zaključuje da je i hapšenje Mladića pokazalo da je Srbija dala maksimum u zatvaranju poglavlja ratnih devedesetih na Balkanu.

„Mi govorimo o strašno teškom periodu, u kome je svakako bilo i zločina.

„Svi oni koji su bili na visokim pozicijama su snosili posledice, čak i kad nisu sami činili zločine – mislim da je tu Srbija dala maksimum.“


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari