Dimitrije Boarov Prekjuče je Dragan Đilas, ministar bez portfelja u Vladi Srbije, zadužen za nadgledanje odvijanja Nacionalnog investicionog plana (čuvenog NIP-a) na centralnom TV dnevniku RTS, gotovo usput spomenuo da je za novac iz ovog državnog fonda teškog oko milijardu evra konkurisalo 7.

Dimitrije Boarov Prekjuče je Dragan Đilas, ministar bez portfelja u Vladi Srbije, zadužen za nadgledanje odvijanja Nacionalnog investicionog plana (čuvenog NIP-a) na centralnom TV dnevniku RTS, gotovo usput spomenuo da je za novac iz ovog državnog fonda teškog oko milijardu evra konkurisalo 7.000 (sedam hiljada) projekata. Mada je odavno dokazano da neki cifarski podaci najtačnije osvetljavaju ne samo dimenzije nego i suštinu nekog fenomena, ovih 7.000 „investicionih molbi“ upućenih Vladi na šokantan način ponovo su nam izoštrili sliku o apsurdnosti samog projekta NIP-a, anahronosti njegovog modela i oveštalom centralizmu same srpske države, koji uporno davi razvoj zemlje tokom čitave njene moderne istorije.
Zamislite samo tu „arhivu“ NIP-a u „narodnom ministarstvu“ sa 7.000 zahteva za novac nad kojom bdiju ministri na čelu sa Đilasom. On je, inače, u spomenutom socrealističkom „prikrivenom oglašavanju“ svoga značaja u pogledu Nacionalnog investicionog plana na „državnom javnom servisu“ vrlo seriozno naglasio da će utrošak svakog dinara biti pomno kontrolisan i da će sve investicione odluke biti transparentne. To su pre trideset godina govorili i Brežnjevljevi siročići – jer kontrola je ključna reč svakog državnog voluntarizma. U međuvremenu, Dinkićeve ideje o NIP-u, dakle državnom fondu iz kojeg se prosvetiteljskim prečicama, a zvečećom imovinom države „unapređuje i reformiše Srbija“ po „razvojnim odlukama“ svemoćne centralne vlade, počinju da se odriču i u Minsku, Havani ili Pjongjangu – pa se džavna investiciona sredstva bar propuštaju kroz budžetsku proceduru.
Problem je što sama cifra od 7.000 spomenutih „investicionih molbi“ razvejava sve racionalizacije čitavog poduhvata, jer sama po sebi zvuči gotovo ginisovski na početku 21. veka. Ona je aksiološki gledano (ma šta to značilo) na nivou vesti da je oko hiljadu vodećih srpskih radikala nedavno proslavilo izlazak 100. (stote) knjige dr Vojislava Šešelja. Na hiljade svetskih analitičara, novinara i političara pokušavali su da lapidarno, a tačno, osvetle lik i delo g. Šešelja, da bi, na kraju on sam to ipak učinio najbolje: izdajuću „stotu knjigu“. Sada nema čoveka na svetu koji neće razumeti o kakvom vođi i o kakvoj stranci je reč, čim mu saopštite da je taj čovek izdao „stotu knjigu“ i da je njegova stranka to svečano obeležila. Čestitamo!
Gotovo je neverovatno da su jedan školovan i razborit čovek, kakav se čini Dragan Đilas, i jedna stranka s toliko svetski obrazovanih ekonomista i komercijalno dokazanih propagandista, kakva je Demokratska stranka, sa punim entuzijazmom progutali tu bajatu iluziju prethodne vlade – da se NIP-om može kupiti izborni uspeh na lokalu i da se glasovi u Srbiji i dalje mogu sakupljati krečenjem ambulanti i izgradnjom higijenskih klozeta po seoskim školama širom zemlje.
Neko će reći da je samo reč o maskiranju okolnosti da će se zapravo ključne pare iz NIP-a skrkati u Beogradu (za zaobilaznicu i mostove), da bi vladajuća koalicija sačuvala vlast u prestonici od radikalske najezde. Možda bi pametnije bilo to i javno reći, jer pri postojećoj organizaciji vlasti u Srbiji i raspodeli državnih nadležnosti – kroz pedeset godina cela Srbija će živeti u Beogradu, a već danas pola Srbije svakodnevno muči muku da kroz njega prođe do neke od državnih kancelarija. Ta cifra od 7.000 investicionih molbi za raspodelu milijarde evra, bolje od svih analiza, objašnjava koncentraciju moći u Srbiji i značaj Beograda u razvoju zemlje. Istina, Đilas će, ako tvrdoglavo nastavi drumom na koji je zakoračio, na kraju dati precizan materijal za sve „zidne novine“ u našoj srećnoj zajednici i siguran sam da će cifre o broju asfaltiranih kilometara, površini okrečenih zgrada i broju renoviranih klozeta u državi iz sredstava NIP-a „širom Srbije“ biti doista impozantne. Biće svega, samo neće biti regionalnog razvoja.
U prikupljanju predizbornih poena putem disponiranja državnim kapitalom susedna Sanaderova hrvatska vlada pokazala se daleko inteligentnijom i modernijom od obe Koštuničine srpske vlade. Ona je pozvala građane da pod beneficiranim uslovima kupe državne udele u nekadašnjim „javnim preduzećima“. Prvo je to pre godinu dana učinjeno u slučaju INE (Industrije nafte), a ovih dana je čak 350.000 građana Hrvatske uplatilo „ulaznicu“ za kupovinu 32,5 odsto hrvatskog Telekoma. Zapravo, Sanader je prvo oprezno ponudio samo 23 odsto vlasništva nad ovom profitabilnom kompanijom na prodaju, a kada je video navalu, odlučio se da za državu zadrži samo 2,5 odsto akcija. Čak ni povećanje paketa za prodaju akcija građanstvu za čitavih 10 poena neće biti dovoljno da se u celu operaciju povlašćene prodaje uklope svi zainteresovani, pa će se taj povlašćeni paket prepoloviti. No, suština je u tome da je Sanader i ovakvom prodajom za državu inkasirao 822 miliona evra (u biti je postigao višu cenu po akciji nego Dinkić kada je Mobtel prodavao Telenoru), a istovremeno je (moguće) popravio izborne izglede (parlamentarni izbori su zakazani za kraj novembra).
Sada se ne postavlja pitanje zašto Koštunica i Dinkić nisu u prodaji Mobtela prošle godine, pred izbore, krenuli istim putem kao njihove kolege u Zagrebu (za NIP je sada kasno – „piši kući propalo“), ali se postavlja pitanje zašto nova vlada, u koju je ušla i stranka koja se toliko diči „evropskom orijentacijom“ (DS), ne pokuša da kopira komšijski model. Eto, kada se odrede ugledni strateški partneri za NIS i EPS (da Dojče telekom nije većinski vlasnik T-HT-a, te akcije ne bi bile toliko omiljene hrvatskim državljanima), zašto državna svojina ne bi bila ponuđena građanima Srbije na prodaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari