Brzo i efikasno

Odavno nisam popio kafu s visokim predstavnikom u BIH dr. Kristijanom Švarcom Šilingom. Ništa to ne bi bilo važno ni za nas, a još manje za ovu zemlju, da je ranije, dok je gospodin CSS, kako su ga popularno i skraćeno zvali njegovi suradnici, nisam pio mnogo češće. Dok je on bio medijator za BIH. Ne, znao je reći, ja sam medijator za Federaciju i RS. Još tada sam se znao žestoko preporiječiti s njime baš zbog toga: medijator, da, ali zašto ne za zemlju. Zar niste došli ovdje da „mirite“ cijelu zemlju, a ne nastupate s premise da je ona podijeljena? Ja sam legalista, odgovarao bi mi.
A nije bio legalista kada je na centralnoj njemačkoj TV, u duelu s Aleksom Buhom, tadašnjim ratnim „ministrom“ samozvane Republike Srpske, izgovorio sve ono što je izgovoriti trebalo: da Karadžić i Milošević vrše eklatantan genocid u BIH, da se ratom postignuto neće i ne može priznati, da će oni na Međunarodni sud za ratne zločine, da to Europa i svijet neće dozvoliti… I izašao demonstrativno iz studija.
S tom slikom Švarc je Šiling stigao u Bosnu. Kao prijatelj ove zemlje bez premca. Kroz te medijacije pripremano mu je mjesto visokog predstavnika. Saznavši to mnogo ranije no što je objelodanjeno, priupitao sam kako će od ove zemlje učiniti nešto da liči na djelić Europe iz koje dolazi. Obećao je: brzo i efikasno.
Danas, kad odlazi s katastrofalnim rezultatima i ocjenama, i sam se pitam šta bi s ovim čovjekom, europske kulture, iskustva genocida kojega je sam doživio pod nacističkom Njemačkom, baštinika Geteova i njegove čuvene sentence: „nacionalistička mržnja je nešto čudnovato… naći ćete je najopakijom tamo gdje je kultura na najnižem stupnju…“, muzički naobrazovanog i filozofsko-politički beskrajno iskusnog? Ništa, doli je izvršavao tuđe zadatke! Bez izazova i strasti nema djela. Nema ni slobodna koraka koji su ti odredili drugi. Mnogi će zato reći da je Švarc Šiling u Bosni provodio američko-britanski plan po kojemu ovdje nije dozvoljeno praviti demokraciju po uzoru na njih, gdje je nosilac suvereniteta čovjek i građanin, a ne narod. I na oproštaju će Šiling reći nemoguću kombinaciju: ovdašnji političari svoje ambicije stavljaju ispred dobrobiti građana.
E, da bi pri tome iz dana u dan ispunjavao želje vođa ovdašnjih naroda. I pri tome je trpao sve u isti koš. Kad su mu išli, uzinad, uznos, on bi ih ukorio i priprijetio sankcijama i ovlastima. Ko kad dijete uzme zvečku pa je razbije. Kad se ipak odlučio, ali na kraju, posegnuti za bonskim štapom, napravio je (jedini) pravi potez: Memorijalni kompleks Potočari stavio je pod skute države. Ali je i tu dodao nepotrebnu ispriku: mislio je na familije, a ne na državu, ustav, zemlju, europske vrijednosti (da nam se genocid i holokaust nikad više ne ponove…)!?
Nisam siguran, ali se čini kako je Šiling najčešće se držao one Senekine: neke bolesti treba liječiti tako da se bolesnik drži u neznanju, spoznaja da je bolestan otjerala bi ga u smrt. Baš zbog toga na odlasku je kritizirao i neke medije. Kao nisu prikazivali situaciju kakva jest? I podržavali su emocije.
I sad se vraćam na onu kafu s početka. Na prvom razgovoru, kad je postao visoki predstavnik, kazao sam mu kako je važno da upotrijebi bonske ovlasti, baš zbog emocija, a u korist države BIH i njenog puta u Europu. Pri tome bi neke „emocionaliste“ hitno trebalo smijeniti. Da, poslije toga kafe više nije bilo. A da voli ovaj svijet, uvjerio sam se toliko puta. Samo u toj ulozi njegov daljni boravak u Sarajevu i BIH je i plemenit i dobrodošao. Tamo gdje mu se razum priklanjao nacionalističkoj većini, nije uspio. Tamo gdje bi, eventualno, bio građanin BIH, uživao bi. Samo se bojim da Švarc Šiling neće prestati raditi ni kao „obični“ stanovnik grada. Suviše je unutra da ne bi barem savjet podijelio onome ko će sutra, a hoće, kupiti, recimo, BH Telecom. Ako sam donedavno mislio da ništa ne zaslužuje divljenje no njegov duh, koji je toliko snažan da na njega ne može utjecati ništa, danas znadem da život na tako vrtoglavoj visini – završava padom!