Umoran sam od ideologija, koje gutaju duše i živote ljudi, truju razum i stvaraju razdor. Dokle ćemo više vezivati sebe za političke figure i ideje da će neko napraviti raj na zemlji?
Dokle ćemo navijački posmatrati ratove i iz udobnih fotelja komandovati tuđim vojskama i slaviti tuđe smrti, poraze i pobede?
Otkad je sveta i veka ljudi su se ubijali, što zbog zemlje, što zbog bogatstva, što zbog Boga. Ali uzalud! Zemlja i bogatstvo će propasti, čovek će otići pod tu istu zemlju za koju je krv prolivao a Bog sigurno neće nagraditi krvožednost.
Rat dobra i zla je u svakom čoveku, i zar je potrebno da mi, Srbi, koji smo umeli biti vitezovi i u pobedi i u porazu sada slavimo tuđe smrti i patnje?
Pogledajmo naše dvorište. Kažemo da ne damo decu a gubimo ih svakodnevno. Šta su ona deca koja u Trsteniku onako ludački nasrnuše na svoju nastavnicu ako ne izgubljena?
Šta ćemo sa epidemijom mentalnih poremećaja za koje se pravimo da ne postoje? Govorio sam i govoriću uvek: slušaju li roditelji svoju decu?
Vide li kakav primer postavljaju dok i njihova deca postaju ravnodušna i krvožedna kao i oni? Dok se takmiče u zlobi umesto u vrlini, zar ih ne gubimo baš tako i na tom polju? I kada dete digne ruku na sebe, tražimo izgovore i vidimo to kao slabost umesto kao upozorenje.
Kukamo za prošlim vremenima, vitezovima Kosova, Cera i Kolubare a ne shvatamo koliko smo danas postali ravnodušni. Ništa više ne može da šokira, jer smo se navikli na zlo i nasilje.
Ako već volimo naše pretke, učimo se njihovoj ljudskosti a ne samo da se divimo njihovim ratničkim veštinama.
Jer čovek je čovek, u ratu ili miru. Da budemo savršeni ne možemo. Da pokušamo da budemo ljudi, to makar možemo. To je jedini put kojim valja ići i jedini cilj kome treba stremiti.
Sve ostalo su fraze i demagogija.
Autor je diplomirani istoričar
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.