Nikola Samardžić Srbija, koja odjekuje u javnosti, užasnula se, s punim pravom, ustanovivši da zver, izvan kaveza, ne namerava samo da reži. I ustuknula pred sopstvenom lažnom dilemom. Da i u srpskoj politici postoji gradacija zla. Onog koje živote uništava masovno i s neprikrivenim uživanjem, i onog koji to čini promišljenije, posredstvom medija i zemunskog klana.

Nikola Samardžić Srbija, koja odjekuje u javnosti, užasnula se, s punim pravom, ustanovivši da zver, izvan kaveza, ne namerava samo da reži. I ustuknula pred sopstvenom lažnom dilemom. Da i u srpskoj politici postoji gradacija zla. Onog koje živote uništava masovno i s neprikrivenim uživanjem, i onog koji to čini promišljenije, posredstvom medija i zemunskog klana. Ali nije samo zato gotovo neopaženo promakla vest da je emisija Svetlane Lukić i Svetlane Vuković Peščanik Radija B92 dobila nagradu Reportera bez granica Austrije za 2006. U jednom segmentu ovdašnjeg karakterističnog mišljenja, Svetlane su ionako tačka mržnjenja kriptozvaničnih analitičara domaće politike, neke vrste teorijskog odseka bogato strukturirane elite koja je izvela dvanestomartovski atentat i Srbiju uvela u zonu najprljavijeg moralnog i kulturnog sunovrata. Nimalo slučajno, budući da su, naročito nakon atentata, na jednom od poslednjih slobodnih medijskih foruma, Svetlane okupljale, sve je jasnije profilišući, čitavu liberalnu alternativu, uključujući poslednje ostatke socijaldemokratije koju je tekuća globalna stvarnost ionako obesmislila. U onom drugom delu političke Srbije, Peščanik nije samo izvorište kritike kohabitacione politike koja je, strašljiva, bleda, neiskrena i nedorečena, oduzela energiju nastojanjima, ionako protokolarnim i licemernim, da Srbija ostane naizgled pristojna i umivena. Verovatno su se upravo toj strani Svetlane obratile u bečkom parlamentu, otkrivajući da njihovo «dominantno osećanje ne može biti neka lična satisfakcija i lično zadovoljstvo», nego «tuga zato što ovakva nagrada sedam godina posle 5. oktobra ponovo ide u Srbiju».
Beogradska opština, mada zvanično demokratska, Svetlanama i Peščaniku nije priredila svečani doček. Ne samo zbog nemogućnosti da se, nakon epohe kioska i nadziđivanja, usred sve ozbiljnijih poduhvata i sve unosnijih procenata, ta opština posveti trivijalnim, malim predmetima. Nisu istina, hrabrost i poštenje odlike kojima se demokratski Beograd ponosi. U njemu još uvek odjekuje pesma robova. Srbijom u celini ponovo se upravlja onim populizmom koji se, napustuvši kontinuitet ratnih zločina i pljačke, na frontu i u pozadini, transformisao u dvanaestomartovsku ideju demokratskog bloka. Lice prestonice nisu Svetlane i njihov Peščanik. To je kultura splavova, rugla divljeg urbanizma i pseudourbanog varvarstva, to su urlici obaštinjenja pseudotradicije. Uspeh «Molitve» kao supstitucija kosovskoj frustraciji. Orijentalni čemer kao podstrek evropskoj integraciji. U međuvremenu je trista najboljih studenata velikodušno stigmatizovano jednomesečnim vizama, kako bi samo na tren udahnuli etar slobode. I odmah zatim se vratili molitvi.
Usuđujem se da priznam da je moja jedina pouzdana karakterna crta u osećanju stida i krivice dok slušam nedeljne uvodnike Svetlane Lukić. U mačo Srbiji, najhrabrije su dve Svetlane.
U ovome beskrajno žalosnom vremenu Svetlane su poslednja odbrana prava na mišljenje. Bez obzira na činjenicu, koja je zastrašujuća, da je to mišljenje izraz vrednosti, dostignuća i htenja razvijenog i uspešnog sveta. Nisu slučajno odeljenja za analitiku tajne policije i tajne vojske autorkama Peščanika spočitavala pristrasnost u izboru sagovornika. Da u njihovom diskursu ne postoji suprotna strana. Koja je legitimna u zemljama kakva je Srbija. Koja relativizuje zločine. Koja zbunjenom postkonfliktnom društvu potura strahove od sloboda ideja i tržišta, konkurencije, putovanja, suočavanja s drugima i sa samim sobom.
Bez potrebe i velikodušno relativizujući svoju ulogu, Svetlane su pomenule da su vrednosti Peščanika doprineli svi koji su ispunjavali njegov prostor. Dok upravo one uporno zavode svoje slušaoce magijom istine. Upravo zato, u smislu u kojem su one ikone istine i slobode, voleo bih da ih nikad nisam upoznao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari