
Ostavka Miloša Vučevića stigla je posle devet dugih dana u Skupštinu. Vezala je konja ispred, i umornim koracima uputila se uz stepenike, da preda sebe u pisarnicu…
Jer život na putu od Vlade do Skupštine je opasan i tvrd, a u ovom gradu nema mesta za jednog od nas, mrmljala je ostavka dok je gledala u zgužvanu sliku premijera koju je nosila u džepu…
Iako na Google maps piše da je za tu destinaciju potrebno 13 minuta laganog hoda, ne znaju ti guglovci kako prerija ume da bude široka, kada s prozora motre na tebe, a kojoti vrebaju sa svih strana. Trebalo je koračati tiho kroz buku stada, znajući da te davna draga predsednica Skupštine čeka.
Pazila je ostavka da se ne pokvasi, kada je prelazila preko reke starim parobrodom koji vozi sol… Noću bi podmetnula kamen ispod glave da se uspava.
Neki malo lakši papir bi možda stavio kamen na sebe, da ga suhi pustinjski vetar sa juga ne oduva, ali nosila je naša ostavka nešto mnogo teže na srcu; nikad prežaljenu ljubav da će njeno ime nekad značiti „pravda“. Vrebali su kaktusi zlokobno pored puta, pokušavajući da je zakače svojim bodljama, ali je ona hodala daleko od njih, mašući skitnicama koji su išli na zapad.
Oni joj nisu odmahivali.
I taman kad smo izgubili svaku nadu za našeg junaka, sa zalaskom sunca pojavila se papirna silueta na rubu grada, iz pravca kralja Aleksandra.
Pocepanih ivica, prašnjava i ofucana od dugog puta, skoro pa nestvarna, reklo bi se, završavala je svoj dugačak put do konačnog odredišta.
Dok je skidala par mamuza od zlata i spremala se da legne u prazni registrator za ostavke, tanka slika jave postajala je sve tanja.
„Dobro je, sada sam konačno na pravom mestu“, pomislila je ostavka, pre nego što će utonuti u san. „U jednom trenutku sam pomislila da uopšte i ne postojim…“
Autor je lekar internista iz Niša
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.