Krajem osamdesetih i u devedesetim godinama prošlog stoljeća Srbi u Hrvatskoj našli su se u jednom od najtežih i najdramatičnijih iskušenja u svojoj historiji, izloženi između čekića i nakovnja, s jedne strane, pritiscima, prijetnjama i progonu kao „remetilački faktor“ u stvaranju etnički homogene hrvatske države i, s druge strane, pritiscima da se žrtvuju za ostvarivanje velikodržavnih ciljeva nacionalne matice.
Jedini izlaz između ovih mračnih alternativa je bio da se zajedno sa demokratskim snagama u hrvatskom narodu u Hrvatskoj i srpskog u Srbiji suprotstave udruženim snagama hrvatskog i srpskog nacionalizma koje su ga vukle u historijsku provaliju.
I dok je narod u Srbiji masovno glasao za Miloševića, kao srpskog ratnog vođu, a u Hrvatskoj za Tuđmana, kao hrvatskog ratnog vođu, dotle su Srbi u Hrvatskoj, na prvim višestranačkim izborima 1990. godine glasali za mir, a ne za rat, pruživši ruke demokratskim hrvatskim snagama i opredjeljujući se za suživot na ravnopravnim osnovama u Hrvatskoj, a ne za sukobe i odvajanja. Od 38 zastupnika srpske nacionalnosti u prvom višestranačkom Hrvatskom saboru, 33 su bila sa liste SKH-SDP (Ivice Račana) i Saveza socijalista Hrvatske (Željka Mažara), a pet s liste Raškovićevog SDS-a, koji je na izbore išao s programom kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj. Nažalost, demokratske snage i u Srbiji i u Hrvatskoj su pale na historijskom ispitu i uglavnom postale prirepak nacionalističkih snaga, što su, nažalost, u bitnome i danas. Račan je manipulirao povjerenjem Srba u Hrvatskoj, zloupotrijebivši ga u svoje kratkovidne pragmatične strančarske svrhe. On je Srbe pustio niz vodu u nastojanju da se raspaljeni neoustaški revanšizam iscrpi u obračunu s njima.
Političko razmišljanje i opredjeljenje Srba u Hrvatskoj na izborima 1990. godine jedini je svijetli trenutak u protekle dvije decenije kada su bili na visini teških historijskih izazova, misleći svojom glavom. Nažalost, nakon toga počinje njegovo historijsko posrtanje i stradanje koje se i danas nastavlja. Udruženim propagandnim mašinama hrvatskog i srpskog nacionalizma, potpomognutim Račanovim stvaranjem političkog vakuuma u Krajini (potpuno suprotno ponašanju komunista 1941. godine) raspaljen je historijski egzistencijalni strah kod Srba u Hrvatskoj, zbog čega su postali lak plijen velikodržavnih ideologa iz nacionalne centrale i njihovih lakovjernih i neiskusnih i politički ekstremnih krajiških vođa.
Ogroman demokratski politički kapital, koji su Srbi u Hrvatskoj osvojili na izborima 1990. godine i na osnovu kojeg su se mogli, unatoč svim teškoćama i pritiscima neoustaškog revanšizma, izboriti za djelotvornu podršku međunarodne zajednice za svoj egzistencijalni i nacionalni opstanak i perspektivu u Hrvatskoj, olako je istrošen, odnosno prokockan upravo od tih snaga. Stotine hiljada prognanih Srba iz Hrvatske prije, u „Oluji“ i nakon nje, hiljade ubijenih ljudi i desetine hiljada razorenih domova i djela kulture i ljudskog stvaralaštva, otužno pokazuju sav civilizacijski sunovrat nacionalističke politike „brige“ o sopstvenom narodu, a koja se u praksi manifestira u tome da se interesi nacije, prije svega, interesi nacionalne periferije, podređuju i žrtvuju državnim interesima nacionalne matice.
Lekciju da državni interes izražen u politici državnog jedinstva koji obuhvata cijeli nacionalni korpus ma gdje se on nalazio nije u skladu s interesom srpske nacije, prije svega, onih koji su živjeli na periferiji nacionalnog korpusa, u drugim državama, tragično su iskusili Srbi u Hrvatskoj, postajući žrtva, tj. moneta za potkusurivanje u globalnim nacionalističkim hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim dogovaranjima, poput onog o „humanom preseljenju“, i u njihovim nacionalno-teritorijalnim razračunavanjima i razgraničenjima.
Historijsko posrtanje Srba u Hrvatskoj i iz nje i dalje će trajati sve dok ponovno ne počnu misliti svojom glavom, a preduvjet za to jeste da stvore autonomnu osnovu za samostalnu srpsku prečansku politiku, kakva je bila u vremenu Svetozara Pribićevića, a koja polazi od toga da Srbi na periferiji srpskog nacionalnog korpusa žive u kompleksnim društvenim i historijskim uslovima – izmiješani s drugim narodima, dijeleći, pored ostalog, i njihovu sudbinu. Nacionalna centrala im u tome može pomoći ako im ne drži lekcije iz srpstva i ako im ne traži da polože račune o svojoj vjernosti naciji, njušeći stalno među njima nacionalne izdajnike.
To je politika koja može uspjeti samo ako traži i stvara saveznike u demokratskim i humanističkim snagama hrvatskog i srpskog naroda i koja savezništvo s tim snagama ne žrtvuje za mrvice vlasti i političkih sinekura postajući prirepak nacionalističkim snagama i služeći otuđenim političkim elitama u njihovim uskogrudnim i isključivim strančarskim nadmetanjima, podmetanjima i nagodbama. Bez čvrste i uporne politike savezništva s tim snagama i naši učinci će biti daleko ispod životnih potreba izbjeglih i prognanih Srba ili onih koji su se vratili ili ostali u Hrvatskoj.
Autor je predsednik Upravnog odbora Humanitarnog centra za integraciju i toleranciju u Novom Sadu
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
