Migranti, nevidljivi ljudi 1Nikola Krstić Foto: privatna arhiva

Mačetama isečeni građani Pakistana, snimak pesničarenja migranata dok leže na zemlji i još mnoge zastrašujuće stvari razotkrivene su i povezane u prošlonedeljnoj priči na BIRN-u pod nazivom „Krijumčar-prevodilac i ‘major Deki’: Tvrdnje o kriminalu uz policijsku pomoć“, koju je istražio novinar Saša Dragojlo.

Predugi pipci krijumčarenja izbeglica i umešanost domaćih bezbednosnih struktura, gde se između tih rečenica spominje i ime i prezime odlazećeg popečitelja policije Aleksandra Vulina, ukazuju još jednom kakvo leglo mafijašluka ova zemlja neguje.

Međutim, tih nekoliko hiljada ispisanih karaktera, potkrepljenih snimcima i fotografijama ekstremnog nasilja, prošli su u skoro pa neopaženom izdanju. Dobro, bilo je objavljeno na ukupno dva i po medija, koji suštinski imaju isti auditorijum.

Ali, nažalost, mlaka reakcija javnosti i nikakva povratna informacija od institucija još jednom su prikazali u biti koliko smo zabrazdili u letargiju. Zašto je to tako – možemo do beskonačnosti da pričamo. Da li zato što se nigde, jelte, ne spominje Vučić? Ili zato što su se u tim danima radnici Fijata borili za svoj opstanak? Ili nas je više interesovao rijaliti Dijane Hrkalović i Nebojše Stefanovića? Ili pak jednostavno & prosto rečeno nas suštinski nije zanimalo šta će biti sa migrantima?

Ipak, naša naizgled širokogrudnost za migrante pred očima svetske javnosti je, u stvari, samo pohlepni i okrutni vuk u jagnjećoj koži. Jeste, kada te ljude u onoj prvoj najezdi pre nekoliko godina niko nije hteo da primi, ovde su mogli da ostanu.

Nevertheless, ubrzo je skočio nivo ksenofobije, rasizma i sveopšteg prezira prema ljudima koji su bežali od rata, bede, jada i čemera. Narodne patrole, Levijatan i ostali nacistički jurišnici postali su najveći neprijatelji i zagovarači za proterivanje i maltretiranje izbeglica sa Bliskog istoka. Takođe, konstantno huškanje protiv migranata po društvenim mrežama i propagandnim glasilima uspeli su na kraju sve te ljude da u potpunosti dehumanizuju. Da od njih naprave nevidljiva ljudska bića. Osobe koje hodaju, jedu, dišu, ali ipak ne postoje. Oni nisu ni na margini našeg društvenog vidokruga. Mučki su gurnuti s nje u ponore beznađa i patnje.

Zato, ovakve istraživačke priče, kao što je gore pomenuta od Saše Dragojla, zapravo su od izuzetne važnosti, jer prikazuju u svom primalnom koru anatomiju volšebne svakodnevnice, koju uopšte ne primećujemo. Da je migrantima poništena ljudskost. Da su za krijumčare i secikese samo još jedan „paket“. Da za našu državu ti ljudi su samo nuspojava koju valja ukloniti.

Očigledno je da nas ovakva zlodela okružuju, ali su se stopila u senke, pa su za oko običnog smrtnika postala nevidljiva. Ne možemo ni da pretpostavimo spoznaju tog osećaja samoće, kada znaš da si u pobegao iz svoje zemlje koja te mrzi, te si došao u tuđu koja te se gadi.

Ostaje samo bojazan šta se sve nalazi ispod površine ovakve priče. Šta još može da bude gore od ovoga, što se nalazi na dnu zaleđenog pakla, ako već ovako nešto uzdrmava ljudska čula. Možda i saznamo, ali se bojim da će tada biti kasno.

Autor je novinar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari