Nikšićki gubitnici i dobitnici

Iako su ovo bili lokalni izbori na kojim su takmičari nastojali da glasačima prodaju ekonomski i socijalni narativ, svima je bilo jasno da se radilo o nadmetanju između zastava, himni, „naših“ i „njihovih“ svetaca i krstova, „naših“ i „njihovih“ heroja i izdajnika, te „naših“ i „njihovih“ vizija crnogorske prošlosti i budućnosti, a sve to uz obilatu i grlatu pomoć iz komšiluka.

Pobjedu u Nikšiću su odnijele tri višepartijske koalicije, od kojih jedna još uvijek fingira građansko opredjeljenje, a dvije projektuju viziju Crne Gore pod zastavom susjedne države.

Izbori u Nikšiću su pokazali i svu žestinu sukoba unutar tzv. srpskog ideološkog korpusa u Crnoj Gori i nagovijestili mučni, ali neminovni, razvod političkih supružnika koji čine trenutnu vladajuću koaliciju.

Preuzimanje vlasti u Nikšiću je potvrdilo značajnu snagu Demokratskog fronta (DF), odnosno izbornu snagu najjačeg konstituenta te koalicije: Nove srpske demokratije. U ovoj tački se može reći da su eho litija i pokroviteljstvo Aleksandra Vučića i novoustoličenog patrijarha SPC donijeli opipljivu korist ovoj partiji.

No, unutar ove koalicije koja je stremila tzv. srpsko-crnogorskom pomirenju, mnogo toga škripi. Obnovljeni su pozivi predsjedniku vlade Zdravku Krivokapiću da započne rekonstrukciju, odnosno dozvoli značajnije učešće DF-a i, posebno Pokreta za Promjene (PzP – još uvijek dio DF?) u izvršnoj vlasti. Krivokapić je to dočekao „na nož“, pa je predizborna razmjena verbalnih plotuna između njega i vodećih ljudi iz PzP-a dobila na intenzitetu. Kastigali su ga kao Đukanovićevog pomagača, nazvali ga „prevarantom“ i „izdajnikom“, i zaprijetili mu odgovorom „kakav zaslužuje“.

Za razliku od PzP-a, politička koalicija predsjednika Skupštine, Alekse Bečića, ima mnogo razloga za slavlje. Nakon što im se priklonio premijer Krivokapić, oni su stabilizovali svoje biračko tijelo i time oslabili pregovaračku poziciju DF-a. Iako je dio pomenutog srpskog ideološkog korpusa, politička grupacija oko Bečića je neuporedivo manje radikalna od kolega iz DF-a, i to je čini atraktivnijom za neku buduću saradnju na rješavanju strateških pitanja Crne Gore.

Đukanovićev DPS je osvojio značajan broj glasova i potvrdio (kao, uostalom, i na zadnjim parlamentarnim izborima) da je politička budućnost Crne Gore nezamisliva bez te partije. Iako je izgubila opštinsku vlast, ova partija je stabilizovala svoje biračko tijelo u gradu pod Trebješom. Za povratak na vlast, međutim, neophodno je započeti i sprovesti istinsku strukturnu reformu ove partije. Otvoreno je pitanje da li je sadašnje rukovodstvo DPS-a spremno da započne takav proces. DPS je izgubila vlast u Nikšiću i zato što nije imala snage da se suoči s ranijim pogrešnim političkim procjenama partijskog vrha. Partijsko rukovodstvo se nadalo da će politički botoks i kozmetičke personalne promjene na nedavnom partijskom kongresu zadovoljiti glasače.

Nikšićki izbori su takođe pokazali koja je istinska funkcija i koliki je stvarni politički domet URA koalicije. Ova tajkunska grupacija će nastaviti da služi kao sladostrasna „građanska“ zakletva srpskih nacionalističkih partija, kad god budu prenaglili u svom srbovanju.

Gubitnici na nikšićkim izborima (a vjerovatno i šire) politički su akteri koji su nekada bili dio istinske suverenističke Socijaldemokratske partije (SDP), a sada djeluju kao impotentni klonovi suverenističke ideje. Ako su, kao što neki tvrde, rezultati izbora u Nikšiću ogledalo političkog odnosa snaga u Crnoj Gori, onda se suverenistička ideja suočava s dva ozbiljna izazova.

Prvi je dolazak DF-a na vlast u ovom gradu i mogućnost značajnijeg uticaja na šire političke procese u državi. S obzirom na visok nivo političkog i ideološkog radikalizma na kojima je utemeljen DF (pitanje državnog statusa Crne Gore; identitetska pitanja; članstvo Crne Gore u NATO; EU integracioni procesi…) politički predstavnici i glasači suverenističkog bloka imaju razloga za brigu.

Drugi izazov je posljedica koju može imati Đukanovićeva postizborna konstatacija da je sada pravi trenutak za promjenu platforme za buduće djelovanje, i o mogućoj saradnji sa nekim od političkih aktera iz sadašnje vlasti. Predsjednik DPS-a je najavio napuštanje dosadašnje suverenističke i procrnogorske partijske platforme, i fokusiranje na proevropski diskurs. Đukanović, naravno, može ustvrditi da je promjena fokusa potvrda zaokruženosti i finalnosti crnogorske nezavisnosti i suverenitata, i logičan nastavak njegovog i partijskog rada na evropeizaciji Crne Gore. Iako bi ovakva promjena kursa mogla biti korisna za DPS, ona bi značila ostavljanje atomizovanog suverenističkog političkog tkiva na milost i nemilost dobro organizovanom i obimno finansiranom naporu da se to tkivo rastoči i eliminiše. Cinici bi mogli reći da bi ovakav potez značio da Đukanović stavlja svoju političku partiju i svoju političku budućnost iznad budućnosti države kojom sada predsjednikuje.

Između ova dva politička magnetna pola (DF i DPS) vrebaju egzistencijalne opasnosti za ideju suverene Crne Gore, pa sadašnji prijedlozi za brzo ujedinjenje suverenističkih političkih snaga dobijaju na značaju i na hitnosti.

Autor je profesor na Univerzitetu u Edmontonu, Kanada