Bez želje da ulazim u spor sa gospodinom Svetislavom Basarom i njegovim tekstom „Etičko čišćenje“, jer je taj tekst u skladu s njegovim uverenjem (na koje, naravno, ima pravo) da su sve „ljudske slabosti“ vredne poštovanja, a sve ono što možemo smatrati ljudskim vrlinama podložno sumnji, želim samo da navedem dva primera koja idu, bar posredno, u prilog mišljenjima gospođe Vesne Ninković i mog prijatelja Veska Ivanovića.

                       P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Prvi je povezan s jednim od najvećih francuskih pisaca XX veka, Lujom-Ferdinandom Selinom, tvorcem otrovnog antisemitskog spisa „Bagatela za jedan masakr“, objavljenog 1937. (i već ovaj blasfemični oksimoron u kojem se reč masakr spaja s rečju bagatela, što znači tričarija i, u nešto boljem smislu, „kratak muzički komad lakšeg sadržaja“, određuje piščev odnos prema Jevrejima, tih, za njih tragičnih godina). Taj veliki pisac, s knjigama u milionskim tiražima (sa izuzetkom pomenute „Bagatele“), nema niti će, verujem, ikada imati, osim ako Mari le Pen ne dođe na vlast, ulicu ili spomenik, ne samo u Parizu, no ni u jednom gradiću u kojem je, menjajući mesta, živeo.

Verujem, mada za to nemam lično pouzdane dokaze, da ni Knut Hamsun nema u Oslu, niti bilo gde drugde, svoju ulicu ili spomenik. Jednom notornom kvislingu u civilizovanim zemljama ne upućuje se ta vrsta počasti, kao ni onom koji je napisao spis koji je stvorio (a verovatno i dalje stvara) hiljade ostrašćenih antisemita.

Udeo Moma Kapora u našoj skorašnjoj „istoriji beščašća“ nije zanemarljiv, a njegove zasluge za kulturu beznačajne u poređenju sa zaslugama dva gorepomenuta pisca, da bismo tako lako prešli preko svih senki na njegovom moralnom biću.

I ovih nekoliko rečenica nisam napisala u nameri da sprečim da se neka ulica nazove njegovim imenom, jer na to nemam pravo budući da je već bilo toliko nedoličnih preimenovanja i davanja ulica, o kojima se nisam oglasila. One su samo pokušaj da se pomenutim primerima skrene pažnja na to da umetnost sama po sebi ne može biti razlog da se zbrišu sva mračna mesta u životu njenih tvoraca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari