Okanite se Vučićevog oca i ne zovite Brnabićku "Čale": Lični stav Aleksandra Dikića 1foto FoNet Zoran Mrđa

Sećate li se urbane legende vezane za bračni par Milošević-Marković – on je, po toj legendi, bio latentni samoubica zbog očeve tragične sudbine, a ona vanbračna ćerka Draže Markovića sa večitom traumom iz detinjstva – gubitka majke koju su streljali Nemci. Sećate li se udbaške podmetačine da je Đinđić nemački špijun, da je tražio da se nastavi bombardovanje Jugoslavije, da je uzeo pet miliona za ekstradiciju Miloševića?

Sećate li se da je Koštunica usamljeni frik koji priča sa sovama i pošto nema poroda, smisao života su mu mačke?

Sećate li se Tadićevog ujaka ustaše i žene koju je toliko varao i maltretirao da je morala da se zamonaši kako bi izbegla suicid?

Ne sećate se?

Tu su da vas podsete oni koji nas uporno ubeđuju da Vučićev otac nije Anđelko, već Fahri Musliju čineći tako dvostruku nečovečnost kroz pokušaj dvostruke potvrde svojih (pseudo)moralno-političkih insinuacija.

Prvo – Vučić je svoj uspeh napravio na izdajstvu, na prevari, na totalnom zaokretu kada je napustio Šešelja i od ljutog radikala postao evroentuzijasta.

Godinama unazad mnogi su se bavili kvalitetom ove transformacije, njenim uzrocima, posledicama i njenom iskrenošću.

Okanite se Vučićevog oca i ne zovite Brnabićku "Čale": Lični stav Aleksandra Dikića 2
Foto: Privatna arhiva

Kao i sve kod Srba, i ovo nosi u sebi dozu paradoksa, kontradikcije i paranoje.

Proste stvari zahtevaju komplikovana objašnjenja, i obrnuto, komplikovane stvari razjašnjavaju se prostim zaključcima.

Ovakva vrsta izdaje ne može se objasniti ni korupcijom, ni ambicijom, ni ucenom, u pomoć se mora pozvati biologija, jer to mora da je nešto više od proste političke kalkulacije, to je genetika, njemu je urođeno da vara.

U sledećem koraku od nepotrebnog komplikovanja dolazimo do jednostavnog odgovora na komplikovano pitanje – pa majka mu je „takva i takva“, on ne samo što je peder – jer laže i vara, što je opšte poznata osobina ove seksualne manjine koja je smrtna opasnost za srpstvo i pravoslavlje, on je i kurvin sin, na majku je tako prevrtljiv, dvoličan i poročan!

Ali, tu nije kraj ove perverzije. Njemu je otac Albanac!

E, tu se konačno pale sve crvene lampice i svakoj raspravi dolazi kraj! Kako neko ko je „šiptarsko kopile“ može da se bori za srpsko Kosovo?

Njega su Arbanasi podmetnuli Srbima kao kukavičje jaje!

On je dokazani izrod, to biologija dokazuje! Nijedan Srbin ne bi Srbiji i Srbima uradio ovo što on radi!

Nije teško postaviti dijagnozu posle ovako uzete anamneze.

Dve su opcije u igri. Nemoć i plan.

Različite su reakcije ljudi na frustraciju, na patnju, na bespomoćnost.

Kod nekih se javi plač i apatija, kod drugih mržnja i opsesija.

Vučić je uspeo da izazove obe reakcije kod svojih protivnika. Mnogi su apatični, pomirili su se sa sudbinom, zatvorili u sopstveni mikrosvet misleći da su te papirnate ograde dovoljne da izdrže nadolazeću oluju.

Drugi su besni, i to na sve i svakog, ali najmanje na sebe.

Iz tog besa rađa se maligno nepoverenje i patološka mržnja, nepoverenje za saborce, mržnja za protivnike.

Oni nisu u stanju da dugoročno bilo kome ukažu poverenje, jer ta vera nije zasnovana na zdravorazumskom promišljanju, već na iracionalnom odnosu prema objektu mržnje.

Zbog toga su javni i digitalni prostor postali masovna grobnica za opozicione lidere.

Svako ko je pokušao da tu vojsku kanibala povede za sobom, umesto predvodnika postao je njihov plen.

Svako ko nije ultraradikalno protiv Vučića – njegov je projekat, to je metodološki obrazac ili sistem eliminacije kojeg se striktno pridržavaju.

A nivo radikalizacije vremenom se povećava, lestvica se spušta sve niže, očekivanja su sve sumanutija.

Zato je opozicija tako ranjiva i laka meta za Vučićeve strelce – jer ne uspeva da se distancira od radikalnih elemenata koji uvek preuzmu inicijativu i nametnu sebe kao spiritus rector svakog opozicionog napora.

Ako nije nemoć, onda je plan.

Taj radikalni konformizam obično je dobra maska za one koji su poslati da odrade postavljeni zadatak.

Ili su to marksisti koji napadaju Đilasa, ili su to patrole koje kaišaju Savu Manojlovića, ili su vešala kojima se preti, ili je upad u Skupštinu bez prethodnog dogovora i usvojene strategije.

Sve sa ciljem da se mase zbune, demotivišu i ponovo vrate u apatiju.

Da ponovimo, nije teško – ne možemo pobediti naprednjake ako smo isti, a ponekad i gori od njih.

Kakvu Srbiju nudimo posle naprednjaka ako koristimo ista sredstva i krećemo se istom putanjom kojom su se oni uzverali do vlasti?

Izolujte pod hitno elemente koji nisu samo radikalni, već radioaktivni, radiotoksični, otrovni u svakom pogledu.

Ako se oslanjate na njih, ako vam oni služe kao političko gorivo ili katalizator, osuđeni ste na propast, a i dobro je za Srbiju da takva vrsta (al)hemijske reakcije izostane, makar Vučić ostao na vlasti.

Da, blasfemično zvuči, ali je bolna istina, ponoviću je – makar Vučić ostao na vlasti!

Okanite se Vučićevog oca! To samo dokazuje vašu slabost, jer od bezbroj tema na koje Vučić nema odgovor, vi birate onu gde ispadate gori od njega. Ne nazivajte Brnabićku „Čale“!

To samo pokazuje da je vaša borba za modernu, pristojnu i tolerantnu zajednicu samo maska, da ste zalutali među nas koji želimo drugačiju i bolju Srbiju. Sve što sam imao da kažem o premijerki-rekorderu napisao već u svojim prvim tekstovima, kada je Draža morao da izbaci moju završnu poruku koja glasi – zato što diskriminiše i zlostavlja one koji se razlikuju od nje po političkim stavovima, a sama dolazi iz diskriminisane i zlostavljane manjine za čija prava smo se borili godinama unazad, nije Vučić zaslužio popularni (a opet pogrešni) nadimak, već Ana Brnabić.

I nemojte mi prebacivati da sam otupio oštricu kritike jer pozivam na normalnost.

Ja nudim kanal do slobodnih voda, oni vam nude kanalizaciju. Koga ćete poslušati – onom ko vam staloženo prstom pokazuje put do cilja ili onom koji vrišti i vuče vas za rukav da krenete stranputicom?

Puno je idiota koje je Vučić napravio korisnim za sebe. Naša obaveza je da taj idiotizam prepoznamo, osudimo i izolujemo.

Ako želimo, ako nudimo i ako se nadamo normalnoj Srbiji, nema mesta za nenormalne među nama.

Unormalimo se!

Autor je lekar i TV autor

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari