Priča iz Nemačkog karantina: Utrka na sto metara

Ne smiju pacijentkinje imati nikoga u pratnji, moraju doći striktno same. Na pregled ili intervenciju na kojoj će im od odjeće ostati samo maska na licu.Izlazi tako jedna, prelomljena od bola u trbuhu. I od bola u duši.

Sada nju čekaju dvije sizifovske zadaće. Prehodati sto metara do parkirališta, gdje ju netko čeka, a da ne padne i da iz nje ne provali plač.Prije no što uđe druga, čuje se poluglasni razgovor u ordinaciji. Rak, negdje dolje, negdje ispod. I još ga negdje ima. Zbog njega je i plod otišao.

Ne pokušavaju biti tihi. Ona će to ionako morati čuti, tako da ona sve saznaje i prije no što pozovu njezino ime.Ne ostaje tamo dugo.

Po izlasku, njoj su oči već dva velika staklena jezera. Ona neće izdržati ovih sto metara, možeš se unaprijed kladiti u to. Ni da trči Boltovom brzinom, kamo li s ovakvim puževim hodom. Jecaji lagano provaljuju snagom vulkana. A nema ih s kime podijeliti.

* * *

– Đavo da te nosi! Odakle tebi takve priče? Bio tamo?

– One smo boce već sve iskapili? Trgovine su sada zatvorene. Pitaj susjeda da nam posudi

jednu, vraćamo sutra.

– Taj je osigurao zalihe za deset godina.

– Idi i poslušaj njegove priče.

Autor je negovatelj i novinar (Rheinland-Pfalz, Nemačka)