Prvo skoči, pa kaži hop

Povod je njena najnovija drama „Vrat od stakla“. Slučaj je (on je najveći komedijant, napisao je Miloš Crnjanski) da se drugi put, s izvesnim zakašnjenjem, oglasim u polemici u kojoj se, opet, pominje i Biljana Srbljanović.

Davne (zar već?) 2000. godine, 19. decembra, Danas je objavio moje reagovanje „Mnogo gluposti na tri šlajfne“ na tekst LJiljane Đurđić „Pepeljuga i zla maćeha“. „LJiljana Đurđić“, napisao sam, „ima pravo da poklekne, čak i da pogazi nešto za šta se dugo zalagala i borila. Nipošto da ponižava, jer, kako kaže Tolstoj (opet on!), i lakej ima svoj pojam o dostojanstvu.“

„Javljam se i zbog poigravanja s prezimenom Biljane Srbljanović. Naježio sam se pročitavši da njeno prezime ‘u sebi nosi ime nacije SRB’ i da je ‘ceo izvozni proizvod Biljane Srbljanović imao da ispuni nekoliko veoma važnih zahteva: SRB(ija) je mlada i lepa…“ Da ne navodim dalje, one gore od najgorih ženskih zajedljivosti i gluposti LJiljane Đurđić.

U reagovanju Muharema Bazdulja, srećom, toga nema. Ima netačnosti, naivnosti, zaletanja… Magle, koliko hoćeš. Čak i da je u ponečemu pravu, u jednom nije. Sve što Biljana Srbljanović govori o ličnostima iz bliske prošlosti, nevažno je u odnosu da njenu dramu. I ako greši u pomenutom razgovoru, a ona to i čini, jer priča o nečemu što ne poznaje dovoljno. Veći je problem što Muharem Bazdulj pokušava da je naknadno (imao je vremena da proveri) „ispravi“.

On u „ispravku“ uvodi i Gorana Babića i piše: „Najprije Goran Babić se nije rodio u Zagrebu nego na otoku Visu, a detinjstvo i ranu mladost proveo u Mostaru… Zatim po rođenju nije Srbin nego Hrvat… Koliko god to bilo čudno Biljani Srbljanović, nije Babić otišao iz Zagreba kao Srbin, nego kao komunista, Jugosloven, antinacionalista i antituđmanovac…“ Zatim pominje Milana Babića, Gorana Hadžića, „da bi ih Biljana Srbljanović – u starom dobrom ‘T(t? — prim. S. S.)olstojevski maniru – fuzionisala.“’

Dolazim do pjesnika Gorana Babića. Godine 1971, kolovoza meseca, letovao sam na Visu (Komiža) i osećao se loše i bedno, zbog požara u Dalmaciji, još više zbog optužbi da ih podmeću Srbi-turisti (drugih i nije bilo). Maspokovci su divljali Hrvatskom i raspisivali poternice za Srbima. U Hrvatskom tjedniku, koji je prednjačio u antisrpskoj histeriji, pročitao sam pjesmu/poternicu pjesnika Gorana Babića „Gori li to Hrvatska“, dakle ne Dalmacija, ne Jugoslavija. Sećam se udarnog naslova te poternice, s velikim crvenim slovima, uokvirene crvenim ramom, na srednjim stranama Hrvatskog tjednika koji je obnovio zavet „Za dom spremni“. Hvala bogu što neka budala (da Tolstoja ostavim na miru, Turci su naslov romana „Idiot“ Dostojevskog preveli kao „Budala“, s naglaskom na pretposlednji slog) nije napisala, a nekmoli objavila pjesmu kako nam oni plave Šabac i Obrenovac, jer dopunjuju Savu vodom iz Jadranskog mora.

Postoji još jedan pjesnik Goran Babić koji je, desetak i nešto godina kasnije, pabirčio, cinkario… sastavljao „Bijelu knjigu“ koja je ugledala svjetlo dana 21. ožujka 1984. godine, na 280 strana. Plaćeni stručnjak za „neke idejne i političke tendencije u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke“… Usledili su progoni i pogromi diljem Jugoslavije.

Koliko je (bilo) pjesnika Gorana Babića, maspokovaca, vatrogasaca, staljinista, a koliko Jugoslovena, antinacionalista, antiđumanovaca… Nek se raspita Muharem Bazdulj, nek ih sabere i oduzme, podeli i umnoži, pre nego što skoči ponovo i, ne daj bože, „domaja (opet) počne da gori“. I da čitaoce ne zamara razvodima, venčanjima, pastorcima… Koga se to tiče? Dozvao sam, u svoj naslov, Ezopa, s molbom da Bazdulj ostane u priči koju je zametnuo, nedavno u Danasu.

Autor je književnik