Sećanje na Milana Vlajčića 1Foto: Freepik

Milan Vlajčić je išao u XV beogradsku gimnaziju, kao i još neki značajni ljudi iz oblasti kulture i umetnosti, npr. Slobodan Mašić, izdavač, ili Branko Bojović, arhitekta.

U tom socijalističkom periodu koji su mnogi skloni da posmatraju jednostrano, podastirući za to svoje čvrste, „neoborive“ razloge, neki darovitiji učenici starijih razreda imali su zadatak da, u okviru vanškolskih aktivnosti, u odeljenjima nižih razreda organizuju razgovore na teme iz oblasti kulture, koje nisu nužno bile ideološki obojene.

Tako smo imali mogućnost da proširimo svoje obrazovanje i da istovremeno bliže upoznamo buduće eminentne pisce, izdavače, arhitekte.

U toku letnjeg raspusta jedan broj đaka bi se opredelio da mesec dana provede na radnoj akciji.

Tih godina savezna radna akcija je organizovana za izgradnju auto-puta na deonicama LJubljana – Krško i Leskovac – Vranje, a lokalna je organizovana u Beogradu i obuhvatala je gradnju šumskih puteva i uređivanje park-šume na Zvezdari.

Zadesio sam se jednog leta u istoj brigadi sa Vlajom.

On je taman maturirao i imao je letnju pauzu uoči predstojećih studija svetske književnosti.

Među brigadistima bilo je i učenika iz drugih škola sa Opštine Voždovac.

Jedan od nas, valjda 120, simpatičan dečak, ali pomalo stidljiv i povučen, zvao se Ludvig Emil.

Znali smo da mu to nije ime i prezime koje nosi od rođenja, da ih je promenio kod matičara, ali nismo znali motiv.

Moglo se pretpostaviti da je za to postojao nekakav opravdani razlog, ali je, verujem, bilo i onih koji su mislili da je to bio nekakav njegov hir.

Svakako u šali, a valjda i iz simpatije, dali smo mu nadimak. Ime Ludvig asociralo je na slavnog nemačkog kompozitora i prozvali smo ga „Betoven“.

On je mirno, bez otpora, prihvatio taj nadimak i nosio ga, čini mi se, ne bez izvesne doze samosvojnosti, posebnosti.

I negde pred kraj radne akcije, na jednoj priredbi, dolazi do glavnog događaja. Te priredbe na improvizovanoj bini obično su obuhvatale recitacije, poneki skeč, više muzičkih numera, ponekad i neku improvizaciju, imitaciju… E ali sada smo imali priliku da prisustvujemo jedinstvenoj tački: VLAJA INTERVJUIŠE „BETOVENA“.

Sa nevericom i divljenjem slušam briljantan razgovor sa unapred pripremljenim pitanjima budućeg studenta svetske književnosti i našeg druga iz brigade sa – takođe našim brigadistom. Bogat, ispunjen razgovor, zanimljiva, vrcava pitanja i dostojni, iskreni odgovori.

Danas, posle više od 60 godina, nemoguće je setiti se sadržaja intervjua. Bilo je i pitanja u vezi sa razlozima za promenu imena, kao i drugih, koja su se ticala „Betovenovih“ interesovanja, namera, ambicija… Razgovor koji dan-danas pamtim kao najavu uzleta budućeg barda srpske kulture. Osećam žaljenje što pri našim, malobrojnim susretima, nisam ulučio priliku da ga podsetim na ovaj intervju. Voleo bih da je priču o tome ispričao Vlaja lično.

Autor je profesor francuskog jezika

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari