Aleksa Đilas u svom tekstu „Patriotizam kao odbačena mudrost“ nije ni pokušavao da se osvrne na moju osnovnu primedbu da je bez ikakvih ozbiljnih argumenata optužio Borislava Pekića da je bio zastupnik najprizemnijeg srpskog nacionalizma.

To spada u rubriku manje poznati Pekić sudeći po stavovima Alekse Đilasa koje on samo u široj i pretencioznijoj verziji ponavlja nastojeći da otkrije skriveno nacionalističko lice Borislava Pekića. Ja nisam ustao u odbranu Pekića, jer pisca i intelektualca kakav je on bio najbolje brani njegovo grandiozno, neponovljivo literarno delo, ali i njegova doslednost, moralnost i principijelnost. Ne radi se ovde o mojim ljutitim zamerkama već o suočavanju sa neargumentovanim i neutemeljenim podmetanjima Alekse Đilasa koje samo on dodatno iznosi u svom odgovoru.

Ovakav pristup se može videti u njegovoj tvrdnji da je Borislav Pekić takođe želeo da bude viđen kao neko ko je svoje stavove i uverenja dugo promišljao i retko menjao. Ko imalo poznaje literarni opus Pekića, ali i njegove eseje o politici i ideologijama zna da je on imao izuzetno razvijen ironijski odnos prema istoriji i politici, što je uključivalo i svojevrsnu relativizaciju i dekonstrukciju vladajućih i dominantnih ideoloških dogmi. To čak priznaje i Aleksa Đilas, ali ne propušta da kaže da je pored principijelnog i doslednog Pekića postojao njegov dobro prikriveni alter ego koji je izašao na površinu osamdesetih kada je na videlo izbio njegov nacionalizam koji je on odbacivao i na rafiniran način ismejavao. Da nema istrajnosti Alekse Đilasa u otkrivanju srpskog nacionalizma, ne bismo znali da je Borislav Pekić predstavljao u stvari prikrivenog rafiniranog nacionalistu skrivenog iza svoga ironijskog odnosa prema tom istom nacionalizmu koji je dovodio u pitanje. Kako neko u isto vreme može biti nacionalista a da je pri tome napisao stotine sjajnih stranica na kojima je sproveo dalekosežnu demistifikaciju i demitologizaciju ne samo srpske istorije. Međutim, Aleksa Đilas ide dalje tvrdeći da u „Evropi u devetnaestom i dvadesetom veku mnogi intelektualci su u mladosti bili autoritarni elitisti da bi kasnije postali ratoborni nacionalisti. I Borislav Pekić neće biti izuzetak“. Na ovaj način se nastoji Borislava Pekića svrstati u falangu naših mračnih i zlokobnih ratobornih nacionalista. I za ovakvu neprimerenu tvrdnju Aleksa Đilas jednostavno nema nikakav valjan argument, već se radi o njegovoj težnji da on definitivno herostratski raskrinka Pekića kao ratobornog nacionalistu. On pokušava da ga proglasi i žigoše kao prikrivenog srpskog nacionalistu koji je u stvari davao intelektualnu podršku vladajućoj politici devedesetih godina. To se uklapa u nameru Đilasa da u njegovom pisaniju prepoznamo i otkrijemo manje poznatog Pekića. U tu svrhu će on i njegovu bliskost sa Dobricom Ćosićem, ulazak u SANU i Krunski savet koristiti kao „argumentaciju“ da je Pekić nepopravljivi srpski nacionalista, monarhista i desničar, a njegovo shvatanje istorijskog romana, posebno njegove uloge u životu naroda je tradicionalno, čak konvencionalno, staromodno. Ovo je zaista veliko i epohalno književno-teorijsko otkriće Alekse Đilasa u koje verovatno veruje samo on, jer upravo je književno bavljenje Pekića istorijom najlucidniji primer nekonvencionalnog, modernog i netradicionalnog pristupa istorijskim događajima kao eminentnoj literarnoj građi. Upravo je Borislav Pekić od istorije uspevao da načini najčudesniju literaturu. O tome najbolje svedoči Zlatno runo, Sentimentalna povest britanskog carstva, ali i njegovi mnogobrojni literarni zapisi i eseji. Aleksa Đilas se usudio da napiše da će „Pekić umesto da duboko promišlja stvarnost, anticipira događaje i predlaže pametna rešenja, umesto da bude zatočnik i učitelj mudre srpske politike – ponuditi halucinacije i egzaltacije“. Ove tvrdnje samo pokazuju da Aleksa Đilas mora iznova da pročita Pekićeve knjige da bi konačno shvatio jednostavnu činjenicu da on nikada nije ni smatrao da pisac treba da predlaže pametna rešenja i bude zatočnik i učitelj mudre srpske politike. Reći da je Borislav Pekić nudio halucinacije i egzaltacije spada već u sferu najgrubljih ideoloških diskvalifikacija i pokazuje do koje mere ide politička i ideološka ostrašćenost čoveka koji pokušava da dokaže nemoguće. Ali i Aleksa Đilas zna da je u svojim jalovim nastojanjima da nam razotkrije skriveni Pekićev ratoborni nacionalizam ipak preterao, jer kaže da ga obuzima sumnja da je možda Pekićevoj opasci o Stojadinoviću pridao veći značaj nego što ona to zaslužuje. Ali ta nedoumica kratko je trajala, jer je ipak uspeo da pronađe Pekićevu ispovest o njegovom mladalačkom angažmanu zbog kojeg je proveo pet godina u zatvoru. „Znači. S jedne strane smo imali desni fanatizam, jer moram priznati, mi smo bili fanatici, ne gori od komunista. To je bila bespoštedna bitka.“ Na ovaj način Aleksa Đilas kao da opravdava represiju kojoj je bio izložen Borislav Pekić kao devetnaestogodišnjak. Desno opredeljenim fanaticima je tako sledovao jedini mogući odgovor države koju su tada vodili bez mnogo milosti levi fanatici. Jednostavna formula ideologije i istorije. Pekić je opravdano platio svoj politički angažman u bespoštednoj ideološkoj borbi, njegova nevolja je samo u tome što je bio na gubitničkoj strani.

Vrhunac ideološke diskvalifikacije kojom se služi Đilas sadržana je u njegovoj tvrdnji da je svojim javnim delovanjem i Pekić često pomagao Miloševiću bez obzira na to što mu je bio žestok politički protivnik, jer je često bez imalo dileme i na vrlo oštar način propagirao upravo ono što je Miloševićev režim radio i govorio. Očigledno je da Đilas ima velikog problema s logičnim i konsekventnim zaključivanjem. Jer šta bi se dešavalo da Pekić nije bio žestoki protivnik Miloševičevog režima, onda bi on sledeći specifičnu logiku Alekse Đilasa bio glasogovornik jedne ratne nacionalističke politike koju je on inače tako žestoko dovodio u pitanje. To je zaista nemoguća i paradoksalna pozicija koju iznova može da definiše i razumeva samo Aleksa Đilas. Jer opet se postavlja isto pitanje? Kako neko može biti u isto vreme neosporni žestoki protivnik jednog režima i njegova udarna propagandistička pesnica. Posebno kada je pisac Pekić u pitanju, jer on se nikada nije ni bavio političkom propagandistikom, što se jasno može videti u njegovim političkim spisima, esejima i dnevničkim zapisima. Pokušavajući da dodatno pojača svoju „argumentaciju“, Đilas poziva u pomoć i kafansko svedočenje Vidosava Stevanovića koji je takođe otkrio Pekićev nacionalizam i netolerantnost, ali i njegovu spremnost da bude deo ratnohuškačke politike. Zaista je Pekić izrazio svoj dobro zakamuflirani nacionalizam kada je, kako to tvrdi Đilas, izjavio da „Nijedan britanski izveštač ne javlja da se u toj srpskoj provinciji, nastanjenoj upravo stoga pretežno Albancima, nad Srbima vrši genocid“. Zaista to je neoprostiv greh tvrditi da se nad Srbima na Kosovu i Metohiji sprovodi genocid, to je zbilja vrhunac nacionalizma Borislava Pekića. Aleksa Đilas uz sve navedene optužbe i ideološke diskvalifikacije ne propušta da napomene da mu je upravo Borislav Pekić otkrio rat. Zaista je žalosno pročitati da ništa drugo ovaj budni ideološki čuvar nije uspeo da otkrije u druženju sa Pekićem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari