"Ukrajinske igre" hrvatskih državnih čelnika 1Foto: EPA-EFE/ ANTONIO BAT

Hrvatska je Vlada nakon silnih političkih i proceduralnih prepucavanja s predsjednikom države i zapovjednikom „Oružanih snaga RH“, Zoranom Milanovićem, koja traju od 17. listopada ove godine, nakon što je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman u Luksemburgu podržao osnivanje misije EU za vojnu pomoć Ukrajini i ponudio da hrvatska vojska aktivno sudjeluje u misiji (obukom ukrajinskih vojnika u RH, ali i u drugim državama EU), a bez da se o tomu, što je dužan po „Ustavu“, konzultirao s šefom države, bez čijeg pristanka takvu „operaciju“ nije moguće realizirati, uputila prijedlog (opet zaobilazeći Milanovića) u Sabor da ga razmotri i odobri, budući da vrhovni vojni zapovjednik odbija dati suglasnost, tako da je sada jedina ustavna mogućnost da Vlada provede svoj naum, sakupiti u parlamentu dvotrećinsku većinu i potom uključiti se u aktivnosti spomenute misije.

Dakle, hrvatski će zastupnici o Vladinom prijedlogu glasovati 15. prosinca, uoči zimske pauze u radu najvišeg hrvatskog zakonodavnog tijela, a već i onako drastično polarizirano hrvatsko društvo samo će se dodatno nastaviti sukobljavati, jer svi relevantni akteri na političkoj sceni, od Plenkovića i Milanovića, preko političkih srtanaka, pa do civilnog društva, posredovanjem ukrajinskog pitanja zapravo nastavljaju voditi svoje, unutarhrvatske „atove“.

Skrivajući se iza procedure (Milanović) i(li) visokoparnih riječi o moralnoj obvezi pomoći ugroženom ukrajinskom narodu u borbi protiv ruskog agresora, Putinovog zla koje zapravo prijeti cijeloj Europi i njenom sustavu civilizacijskih vrijednosti (Plenković), zapravo se vode bespoštedne borbe oko najprizemnijih osobnih, stranačkih i korporativnih interesa i utoliko je cijela ova šarada gadljivija i degutantnija.

Dok Ukrajina krvari, naša se „elita“ upustila u sramotne igre bez granica, prikrivajući humanitarnim frazama vlastiti jad i bijedu.

ZA I PROTIV: Formalno, Milanović je odbio razmotriti dopis ministra obrane Maria Banožića u kojem je zatražena suglasnost za obuku ukrajinskih vojnika, naglašavajući kako ministar obrane (kojem se Milanović stalno ruga zbog nesporno dokazane podkapacitiranosti) nije ovlašten to tražiti (već samo premijer u ime Vlade), a uz to napominje kako u dopisu nisu navedene koje bi to konkretne aktivnosti pripadnici „HV“ provodili, što je od iznimne važnosti, jer se tako RH izravno i otvoreno, ne samo formalnim osudama Putinova režima, svrstava uz ukrajinsku vojsku koja vodi žestoki i krvavi rat za svoju slobodu.

Po Milanovićevom poimanju time bi se bespotrebno ugrozila sigurnost hrvatskih građana, odnosno svrstavajući se na takav način uz Kijev i Zelenskog, Hrvatska bi si dragovoljno (na)crtala metu na čelu i samim time izložila eventualnoj ruskoj terorističkoj odmazdi. Milanović tvrdi kako podržava pravednu borbu Ukrajine protiv Putinove ratne, imperijalne politike, ali da bi i mi u RH morali shvatiti da smo mala, periferna zemlja koja u sukobu velikih može samo loše proći i da stoga moramo voditi politiku sukladnu našim interesima, političkom i ekonomskom značaju i vojnoj (ne)moći.

Osim vojne, postoji cijela lepeza pomoći koju RH može i mora pružiti ugroženom ukrajinskom narodu; prije svega ona humanitarnog tipa, od zbrinjavanje izbjeglica do pružanja medicinske skrbi… jer ne treba zaboraviti staru (otrcanu) frazu „kad slonovi ratuju strada trava“.

U svojim stavovima Milanović uživa potporu možda čak i većine Hrvata, a od političkih stranaka „suvernisti“ i Penavini domovinci podupiru ga bez ikakve zadrške prigovarajući Plenkoviću što je njegova Vlada (istina, uz ostale članice EU) spremna dati jamstva za kredit od 18 milijardi eura, koje bi EK (Europska komisija) proslijedila kao pomoć Kijevu.

Posredovanjem Ukrajine, kontinuirani sukob na relaciji Plenković-Milanović se nastavio prešavši samo na „višu“ perverznu razinu; premijer naziva šefa države „ruskim čovjekom“, a potonji mu uzvraća kako vodi isključivo računa o svojoj budućoj „briselskoj“ karijeri i spreman je, ne pitajući za cijenu i bilo kakve moralne uzuse, svekoliku RH pretvoriti u taoca svoge pompoznog ega, taštine, politikantske sebičnosti i osobnih interesa.

Kao da im u međusobnom podmetanju nije bila dovoljno široka i „gromoglasna“ medijska scena, sada su je odlučili proširiti i na Sabor; Plenković traži da se u parlamenti izglasa odluka o vojnoj pomoći Ukrajini, uvjeren da je tako Milanovića „natjerao u stupicu“ i da će ga kroz zastupničke diskusije razotkriti kao „čovjeka bliskog Moskvi“.

Brojni pravni eksperti, od kojih gotovo svi spremno iznose svoja mišljenja, ali bez da ih se imenom i prezimenom imenuje (toliko o intelektualnoj odgovornosti i hrabrosti), tvrde da se putom koji si je zacrtao premijer zapravo flagrantno krši zakonodavna procedura i time indirektno potvrđuju predsjednikove stavove, jer je nejasno po kojem to međunarodnom ugovoru Vlada temelji svoj prijedlog o tretiranju ukrajinske vojske kao savezničke, kad ona nije članica „NATO“, a Zagreb i Kijev nisu potpisali nikakav ugovor kojim bi se reguliralo to savezništvo.

Po njima bi Vlada trebala prijedlog bolje pripremiti i objasniti na čemu ga temelji.

PREDIZBORNE KALKULACIJE: Istina, Vlada se u svom prijedlogu pozvala na Odluku Vijeća ministara EU o uspostavi misije vojne pomoći Ukrajini, ali veliko je pitanje može li se ta odluka tretirati kao međunarodni ugovor o vojnom savezništvu s Kijevom; naime ostaje nejasno tko o tom savezništvu odlučuje: EU ili ustavna pravila pojedinačnih članice EU ponaosob?

Pojedini eksperti podsjećaju kako je zbog stanja u Ukrajini, u ožujku ove godine, RH već poslala 70 vojnika u Mađarsku i to je po njima „ogledni primjer kako takva odluka treba izgledati“. Međunarodna podloga za takvu odluku je stav „NATO“ o „jačanju budnosti na istoku Europe zbog situacije u Ukrajini“; Vlada je predložila odluku o slanju kontigenta hrvatskih vojnika u susjednu Mađarsku, predsjednik države je dao prethodnu suglasnost, a Sabor s dvotrećinskom većinom izglasao.

U konkretnom slučaju o kojem se Plenković i Milanović spore ta i takva procedura nije ispoštovana; ali svima je jasno da su sve to samo pravne marginalije kojima se spomenuti akteri (ne)vješto služe kako bi u političkom ringu protivniku nanijeli što je moguće teži udarac, po mogućnosti ga nokautirali i time (p)ostvarili nenadoknadivu prednost pred nove, predstojeće izborne bitke.

Prema procjenama analitičara Plenković je (izravno kontrolira 77 „svojih“ zastupnika) osigurao potporu 98 ruku, borba za preostale tri biti će nemilosrdna; oporbeni IDS (Istarski demokratski sabor) već je najavio da svim sredstvima pruža podršku Ukrajini; Davorko Vidović, šef najjačeg oporbenog bloka Socijaldemokrati (18 zastupnika) koji se nedavno odvojio iz matičnog, Grbinovog SDP (obje socijaldemokratske opcije bliske su Milanoviću), poručio je Plenkoviću da će, ukoliko se Vlada dopisom obratiti šefu države i predloži mu da odobri obuku ukrajinskih vojnika, bez ogleda hoće li to Milanović prihvatiti ili odbiti, Socijaldemokrati imaju tada legalnu i legitimnu osnovu glasovati za Vladin prijedlog, jer su mišljenja kako treba Ukrajince svi sredstvima pomoći u njihovoj pravednoj borbi za slobodu.

Ali, Vidovićev prijedlog nije ništa drugo do „ispiranje“ vlastite savjesti, ne želi(mo) se zamjeriti Milanoviću, a ujedno maskiramo potporu Plenkoviću „strogim poštivanjem „Ustava“ i zakona“, do kojih inače u RH svi politički akteri drže kao do lanjskog snijega, osim kada im to pragmatički odgovara.

Najbolji su primjeri niz misija koje je odobravala Milanovićeva Vlada; čak u 15 istovjetnih/sličnih prijedloga, tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović (dakle, ne Milanović u ime Vlade) slao je na suglasnost tada aktualnom šefu države dr Ivi Josipoviću, a poslije i novoj predsjednici RH, Kolindi Grabar Kitarović i to nikomu nije bio problem. Ali, to je danas, tvrdi Milanović, nepremostiva prepreka; međutim, bez ogleda na sve, premijer je u ovom slučaju u pravu, jer mu predsjednik spočitava ono što je sam radio. Milanović se brani da to nije isto, jer Ukrajina nije član „NATO“, već njegova programa „Partnerstva za mir“ (od 1994) i da nije u ratu s Rusijom to ne bi bio problem, ali u ovoj situaciju treba se držati „Ustava“ „kao pijan plota“ i utoliko nije moguće usporediti vježbe koje su prije osam godina na teritoriji RH izvodile postrojbe „NATO“ i „Partnerstva za mir“.

Osim toga, upozorava Milanović, rat u Ukrajini u stvari je obračun Rusije i SAD ; situacija je opasnije no što je ikada ranije bila, a Plenković samo zarad osobnih ambicija krši „Ustav“ i terorizira cijelo društvo, provodeći na mala vrata light državni udar.

Naravno, ni Plenkoviću, niti Milanoviću ni najmanje nije stalo do Ukrajine; osobni animoziteti i ambicije daleko su im važniji od nevinih civilnih (i vojnih) ukrajinskih žrtava i njihovih svakodnevnih patnji i muka kroz koje prolaze. Nedvojbeno, RH ma koliko malena bila treba svim sredstvima pomoći Ukrajini i to treba (u)činiti što brže i jednostavnije, jer samo tako ovo društvo može pokazati i dokazati svoju humanu i demokratsku zrelost.

Za sve nas u Hrvatskoj , kao i pred međunarodnom zajednicom, sramotne su „ukrajinske igre“ hrvatskih državnih čelnika koji nas svojim ponašanjem i postupcima na žalost, ne prvi put, brukaju pred cijelim pravodoljubivim svijetom.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.