Zlatibor Lončar i familija 1

Zbog čega godinama svake nedelje, manje ili više pišem o zdravstvu, kao rak rani našeg društva? Zbog toga je medicina moj život. Veći sam deo života proveo u bolnici nego u kući: pišem o onome što najbolje znam.

Zbog toga što je zdravstvo u svakom društvenom sistemu – pa i u ovom našem sistemu bez sistema „par excellence“ pitanje koje određuje društvenu zbilju. Veliki lekar Rudolf Virhov, koga su zvali papom medicine devetnaestog veka, rekao je da je medicina socijalna nauka, a politika „medicina velikih razmera“.

I ne najmanje važno: što je stanje u zdravstvu najbolji pokazatelj humanosti jednog društva. Hipokrat, otac medicine, govorio je: „Gde god se voli umetnost lečenja, tu se u isto vreme voli i humanost.“ Biti dobar je plemenito i humano. A učiti druge dobroti je još plemenitije i humanije. Celog svog života sam se stoga trudio da se bavim vaspitavanjem mladih kroz umetnost lečenja. Stoga i obaveza prema tim mladim ljudima da pišem o njihovim problemima.

Medicina kao humanost potpuno je nekompatibilna sa našim nehumanim društvom. Ovde se i dalje poštuje Tomas Hobs i njegova maksima da je na delu rat svih protiv svih („bellum omnium contra omnes“). Ovaj veliki engleski filozof u svom delu Levijatan opisao je naše stanje – državu kao veštačku tvorevinu. Hobs je smatrao da se država formira kroz društveni dogovor, a Vučić kroz SNS.

Ta želja Vučića i stranke na vlasti da politizuje svaki društveni segment ubija naše zdravstvo. Umesto da ministar zdravlja bude prvi među jednakima i deli sudbinu lekara i sestara, on je ljuti aparatčik: veruje da će njegova hronična ljutnja i bes biti lekoviti i upristojiti zdravstvo. Hipokrat mu je važan kao lanjski sneg: njegov jedini stvarni otac je Vučić, a ne genije sa ostrva Kos. I najtragičnije: ovako se naopako ponašanje prenosi po vertikali: Lončar je Vučić u pokušaju, a svaki direktor bolnice Lončar u malom. Umesto da izgrađujemo humano društvo, gde je briga o čoveku najveća vrednost, izgrađujemo SNS društvo, gde se vlast brine samo o sebi samoj i uz to se stalno ljuti i preti.

Ko sme, na primer, da pita Lončara o sudbini tragično palog helikoptera koji je u smrt odveo sedmoro ljudi: izgleda samo Gašić, koji je, kako novine pišu, Lončaru na sednici Vlade poklonio maketu helikoptera. Ministru zdravlja, kome bi život morao biti svetinja, smrt služi za potkusurivanje sa neistomišljenicima. Tamo gde je odnos prema životu gori od odnosa prema smrti, nema medicine i humanosti.

Moguće je da ministru zdravlja i Vučiću i nije stalo do humanosti, jer ona nije obavezni deo nijednog poglavlja o pridruživanju Evropskoj uniji, niti im je neophodna da bi pobedili na izborima. Ovi korifeji SNS filozofije nikako da odgovore na osnovno pitanje: kako nas nakon sedam godina njihove vlasti i dalje ima sve manje: umiremo mnogo više nego se rađamo, a iz Srbije se beži tako da se Arsenije Čarnojević na slici Seoba Srba osmehuje. Gde li je danas neki Paja Jovanović da posvedoči o umiranju nacije? Nema Paje, tu su samo evet efendije: Krstić Nebojša, Anđelković Dragomir, Stanković Vuk Dejan… da svakoga jutra sluđuju svet svojim somnabulizmom. Znaju li Mitrović Željko i njegov brat Marić Milomir za NJegoša i misao da je „svak rođen jednom umrijeti“ a da „samo bruka živi dovijeka“. Kako će pred potomke, kada su već odbacili pretke?

Lako se zaboravlja poruka Majke Tereze da „nije važno koliko radiš, već je važno koliko ljubavi unosiš u ono što radiš i koliko to daruješ drugima“, odnosno da „ne možemo svi činiti velika dela, ali možemo činiti mala dela sa velikom ljubavlju“.

Naša je vlast navodno predodređena samo na velika dela. Vučić, Lončar i boranija – ma koliko sitna bila, ne pristaju na manji rezultat od epohalnog. Ovde su zaboravljene sitne životne radosti kao temelj sreće: sve je ovde grandiozno! I prijatelj i neprijatelji, i putevi i tuneli, i bolnice i oprema. Ako su bolnice onda su najbolje na Balkanu, ako je oprema ona je najmodernija u Evropi. U rečniku SNS-a malo ne postoji, mada Sent Egziperi govori: „treba od svakoga zahtevati, ono što može učiniti. Vlast u prvom redu, zavisi od razuma“. Nasuprot Antoanu, Zlatibor govori da se „u državnom zdravstvu apsolutno ne radi dovoljno niti su kapaciteti iskorišćeni u dovoljnoj meri“. Je li ljut pri tome? Pa naravno, on je SNS, njega sve rane njegovog roda bole…

Briga njega za mog Stefana, koji je prevazišao sebe na diplomskom ispitu, dokazujući mi da je pravi, lekar sa posvećenjem. Sa posvećenjem je diplomirala i moja Jelena, za koju danas Srbija ne brine, pa se bojim da se, ne moju veliku žalost, i ona ne sakrije u Nemačkoj. Suzana, Goca i na desetine drugih prekrasnih lekara na volonterskoj specijalizaciji postaju vrhunski pedijatri, ali zahvaljujući ljutom Lončaru razočarani i sa kartom za beli svet u jednom pravcu.

To što smo ukinuli vozove ne znači da neće otići.

Doktora je sve manje i manje. Naopaka percepcija šta je medicina aparatčika iz Zemuna vodi zdravstvo u propast. Bolnice su nam sve starije i praznije, ma šta pričali na Pinku i Hepiju. Na primer, najmlađi pedijatar u niškom porodilištu ima više od 50 godina! Da li je to normalno? I ako je kriv Boris Tadić i kompanija, a što se nešto za dugih sedam godina vlasti Lončar Zlatibora nije promenilo? Pa Kolos sa Rodosa, svetsko čudo, pre 25 vekova izgrađeno je približno za to vreme… Dokle otužne priče o drugima, optuživanja, nameštanja naočara na nos dok su oči suzne, dokle više mučnih jutarnjih inkvizicija Sarape i logoroičnog Marića? Ovoj je vlasti kriva opozicija, Hrvati, Albanci, nevladini sektor, Evropska unija… na sve sumnjaju osim na sebe.

I tako godinama. Kada na mojoj klinici za pet godina ne bude polovine sadašnjih službi, krive će biti moja Jelena, Goca i Suza… Reći će, nisu verovale i otišle u Nemačku. Potrudiću se da ih zadržim i tako dam šansu i Lončaru. Da najzad počne sa indulgencijom svojih nemalih grehova široko otvarajući vrata bolnica za mlade lekare i tako postane njihov novi Noje.

Otrežnjenje familije (SNS je organizovana kao da je nastala na Siciliji) mora doći pre marta naredne godine. Ili Jelena, Goca, Suza, ja, razum i budućnost, ostajemo da tu nedelju provedemo kući, kako i Bog zapoveda.

Autor je redovni profesor Medicinskog fakulteta u Nišu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari