Rasističke pridike o „nakotu“ Lazara i Obilića

Pošto je tekst objavljen u rubrici „Dijalog“, na dan na koji je objavljen, pretpostavljam da je namjera redakcije bile omogućavanje rasprave o aktualnom kosovskom pitanju, što se, doduše samo posredno moglo zaključiti čitanjem ostalih tekstova iz pomenute rubrike. Ako je to bila zamisao uvažene redakcije, nejasno je zašto je to učinjeno otvaranjem prostora za obiman prilog osobi koja ni po čemu nije poznata u naučnoj niti političkoj javnosti, osim ako ga poznatim, odnosno pozvanim za diskusiji o ovom i drugim važnim pitanjima ne čini to što je, kako se, pretpostavljam, sam potpisao, „aktivista Žena u crnom“ (diskrepancija u gramatičkom rodu prisutna u izvorniku).

Dakako, to što neko trenutno nije poznat javnosti ne čini ga samim time nepodobnim da se u njoj oglasi, ako ima štogod suvislo da saopšti, ako je njegova nepoznatost bila samo posljedica sticaja okolnosti, a ne njegove naučne ili stvarne nepozvanosti. No svako ko se upozna sa sadržinom ove, nije pretjerano reći, Ode gadosti brzo će odustati od takve pretpostavke – zbog njenog brižljivo držanog maliciozno-denuncijantskog tona, što nedvojbeno naznačava da njen tvorac nije voljan, a vjerovatno ni sposoban, da učestvuje u bilo kakvoj konstruktivnoj raspravi o bilo kojem aspektu kosovskog pitanja.

Ne mogu, međutim, da ne izrazim čuđenje nad činjenicom što je ugledni list Danas, koji, koliko mi dosad bijaše poznato, vodi računa o pristojnosti javnog opštenja, objavio tekst u kojem stoji da se u Srbiji „nakotilo mnoštvo Lazara i Obilića“, u koje je anonimni, ali zato beskompromisni autor, ljubazno svrstao i mene („profesor Š…Ć, kao i mnogi Obilići u istoriji Srbije“). To da su Lazari, Obilići, uopšte Srbi – budući da su Lazar i Miloš posljednjih 629 godina njihov/naš simbol – „nakot“, opšte je mjesto srbofobne propagande, koja Srbe najprije animalizuje, i baš tom dehumanizujućom emfazom „preporučuje“ za skotokolj (koji se u ljudskom svijetu zove genocid) – počevši (najkasnije) od Anta Starčevića, preko ustaških ideologa, pa do, kako vidimo u Danasu, nekih današnjih (nagađamo) Srba, koji to ne bi da budu. Najposlije, autor tonom koji među pristojnim ljudima nije dopustiv ni u kafani, vrijeđa ne samo ono što je mnogim Srbima sveto nego, uporedo s time, i njihova vjerska osjećanja, što makar u moralnom smislu, da u pravo ne zalazimo, potpada pod kvalifikaciju „širenja vjerske, rasne i nacionalne mržnje“.

Iz toga i iz drugih razloga, koje ovdje nećemo navoditi, ne smatram ni dostojnim niti mogućim ulaženje u polemiku s individuum kadrom za ovakve „misli“, ali zato ovim putem pozivam onaj dio srpske javnosti koji se smatra „proevropskim“, kojoj je, vjerujem, blizak i list Danas, da dobro razmisli da li davanjem prostora izdancima ekstremističkih, autošovinističko-autogenocidnih krugova – bilo kada, a kamoli danas, vrijeđanjem velike većina pripadnika srpskoga naroda i građana Srbije, pomažu razgovoru i izmirenju suprotstavljenih političkih „Srbija“, ili time pospješuju netoleranciju. Govor mržnje je govor mržnje, čak i kada je usmjeren protiv Srba.

Autor je profesor Fakulteta političkih nauka