Iz afere u aferu 1

Javnost Srbije nije dočekala razrešenje afere „Krušik“, a već je otvorena nova „Ruski špijun“.

Između afera „Krušik“ i afere „Ruski špijun“ postoji suštinska razlika, a to je da u prvoj imamo u njenom središtu građanina, običnog čoveka, zaposlenog u fabrici „Krušik“ – zatočenog Aleksandra Obradovića.

U drugoj imamo nedovoljno jasan, mada po filmskoj mašti privlačan, obračun obaveštajnih službi. Ili pak, njihovu saradnju, takvi su holivudski zapleti. U slučaju naše stvarnost pak „Ruski špijun“ se može tumačiti na više nivoa, ali jedan od njih svakako jeste poruka građanima da poveruju da je sve toliko komplikovano i zbunjujuće, da je nemoguće razabrati se.

Da običan čovek, iako mu od toga u krajnjoj liniji, zavisi život, zaposlenje, plata, budućnost dece, ne može da se meri sa tako moćnim entitetima kao što su službe bezbednosti.

I da zato ne može da shvati ko je u pravu, a ko nije, sem toga da niko tu, samim tim što je u politici nije čist i nije svetac. I da se ne obazire na tumačenja da je „Ruski špijun“ odstupnica kroz koju treba provući ogromno biračko telo Srpska napredne stranke, da izbegne provaliju sumnje. Provaliju u koju umalo da ih grunu „Krušik“, novinari, ali i opozicione stranke.

Bolje je da sumnjaju u to da je predsednik Srbije protiv Rusije, a za Zapad, nego da je upleten, on i njegovo najbliže okruženje, u trgovinu oružjem na štetu državnih firmi i spoljnopolitičkog položaja Srbije.

Ono što je najveća pouka i poruka jeste da i građani koji protestuju na ulici, čak iako se njihov broj smanjio, vrše pritisak na vlast i na njenu svemoć. Nisu uzalud i u Ustavu zato zajamčene sloboda govora i okupljanja kao osnovna prava.

Jer, kad institucije postanu izigrane i zarobljene, kada su kao hipnotisane sve ustanove jednog civilizovanog društva – od tužilaštva, preko parlamenta, pa i do vlade u kojoj Ana Brnabić ne trepnuvši kaže da je Vučić naredio VBA da sprovede istragu, iako Vučić nema ovlašćenja da to učini (VBA nije u sastavu Vojske već Ministarstva odbrane), kad dakle najviši državni službenici svakodnevno krše svoju zakletvu narodu, trgovi ipak ostaju mesto gde nezadovoljstvo može da se iskaže.

I da se sačuva nada, da institucije nisu trajno zarobljene, već da su samo „blokirane“ i da je pitanje vremena kada će ih pritisak naroda odblokirati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari