Okrugli sto 1

Politička scena u Srbiji kao da se vratila na početke višestranačja, na 1992. godinu, kada su, koliko se pamti, prvi put održani okrugli stolovi – sastanci vlasti i opozicije o izbornim uslovima.

Tih pregovora i postizanja dogovora, pre svega o minutaži na Radio-televiziji Srbije, za predstavljanje kandidata, nije bilo na samom početku, uoči prvih višestranačkih izbora 1990. Jer, tada se nije ni znalo šta i ko će biti opozicija, višestranačje je tek trebalo ponovo da zaživi posle decenijske vladavine jedne komunističke partije. Dve godine kasnije, međutim, kada je opozicija postala parlamentarna, njeni predstavnici mogli su sa pravom da nastupaju i da traže bolje izborne uslove. Jedan od rezultata toga bio je i uspon Demokratske stranke sa Zoranom Đinđićem na čelu, na izborima 1993. godine.

Postoje upadljive sličnosti sa tim vremenom, sa trenutkom kada dominacija jedne partije dostiže vrhunac, nakon koga sledi neminovno opadanje. Odbijajući da podeli vlast, samim tim i odgovornost pred građanima, svevladajuća partija, u sadašnjem slučaju SNS, sama sebi kopa jamu političkog poraza. NJena najveća snaga, a to je pobeđivanje na izborima, postaje i njena najveća slabost, ukoliko više nema koga da pobedi. Opozicija, odnosno Savez za Srbiju, pretnjom bojkotom izbora potkrepljenom doslednim bojkotom sadašnjeg saziva parlamenta i protestima na ulici, prvi put je uspeo da natera SNS na popuštanje.

Jer, okrugli sto nije ništa drugo do ustupak na koji je vlast bila primorana. Reč je o popuštanju nakon što je Vučić osam meseci odbijao svaku mogućnost da razgovara sa liderima opozicije Đilasom, Lutovcem i drugima, govoreći da može da priča samo sa građanima. Sam događaj „okrugli sto“, organizovan je savršeno – u maniru svetske diplomatije. Izabrana je neutralna lokacija a opet blisko povezana sa temom – Fakultet političkih nauka. Posrednik, odnosno organizator je Fond za otvoreno društvo, nevladina organizacija naširoko poznata zbog svog osnivača DŽordža Soroša. Znači, ne neka od novih i nepoznatih, kojoj bi se mogla pripisati bliskost sa ovom ili onom političkom opcijom. Učesnici su, šta god o tome neko pričao, bile najviše partijske delegacije i sa strane naprednjaka i sa strane opozicije.

Dakle, događaj je brižljivo pripremljen, kao zatvoren za javnost, ali za koji se su mediji „doznali“ na dan održavanja. Time je postao danima glavna tema u javnom mnjenju i imao i jači efekat nego da je uživo televizijski prenošen. Takav format je dao obema stranama, i vlasti i opoziciji, prostor za dogovor jer daje šansu da ga prihvate i ostrašćeni sledbenici. Kako tvrdolinijaši mogu da dogovor zovu izdajom, ako to isto priča i druga strana? I najzad, kada se na ovakav način uđe u razgovore, onda se oni ne mogu tek tako prekinuti. Okruglih stolova će dakle biti još i za sada je to dovoljno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari