"Zlatno" poskupljenje 1

Ovog aprila povrće je poskupelo u odnosu na april 2018. za nepunih 38 odsto. Skuplji u odnosu na prošlu godinu su i meso, hleb, bezalkoholna pića.

Skuplji su i turistički aranžmani, novine, ali i medicinske usluge. Hrana za koju mesečno izdvajamo trećinu novca koji zaradimo za godinu dana poskupela je 5,5 odsto. U isto vreme, za nijansu manje u proseku porasle su i plate, minimalac je od početka godine povećan na 155 dinara za sat rada. Što je negde dovoljno za kilogram crnog luka. U kom je, između ostalog, i problem.

Luk i krompir ovog proleća papreno su skupi. Crni luk je u prodavnicama od 115 do 140 dinara, kilogram krompira košta od 80 do 180 dinara. Razloga za ovo poskupljenje je više, a dva ključna se izdvajaju – sve je manje onih koji žele da se bave povrtarskom proizvodnjom i drugi, uzročno-posledično povezan s prvim je konkurencija iz inostranstva. U takvom rasporedu snaga gde je domaće robe sve manje a one iz uvoza sve više logično je da cene skaču. Pa nam luk košta kao egzotično tropsko voće.

Činjenica je da Srbija usklađujući se sa pravilima EU kojoj namerava da pristupi mora da otvori svoje granice i uvozi više nego ranije. Ali to ne znači da treba da zanemari više od četiri miliona obradive površine koje ima. Gotovo milion od toga je, kako pokazuju podaci, zaparloženo. Niko ga ne obrađuje. Većina proizvođača stisnuta velikim troškovima – za gorivo, pesticide, mašine, radnu snagu koje je sve manje – nema kud nega da linijom manjeg otpora zasadi ili poseje ono za šta im ne treba toliko ulaganja. Da budu na nuli makar.

S druge strane, zauzeta primanjem i subvencionisanjem stranih investitora koji besomučno ulažu u fabrike, ali ne i poljoprivrednu proizvodnju država tek na kašičicu pomaže poljoprivredu. Te subvencije su, a najbolje to znaju ratari – nedovoljne da se pokrene poljoprivreda koja bi mogla i morala da bude glavni faktor domaće privrede, glavni sastojak BDP-a.

Sada je sporedni, levo smetalo. Jer je, sudeći prema analizama ozbiljnih agrarnih stručnjaka, rast agrara u poslednje tri decenije na nivou od 0,4 odsto. A kakvu budućnost možemo da očekujemo u državi u kojoj je trenutno 1.200 sela u izumiranju, a u više od 1.000 ne živi ni 100 ljudi. U 200 osnovnih škola ide samo po jedan đak, i u isto toliko sela nema nijedne osobe mlađe od 20 godina. Uskoro, neće imati ko zemlju da obrađuje.

Možda potpuno neumesno poređenje, koje bi moglo da posluži i kao podstrek, je ono sa Holandijom koja je četiri puta manja od Srbija, a od poljoprivrede zarađuje 25 puta više nego mi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari