Dečji glas mora da se čuje 1Foto: Feeimages/Phuong Tran

Pravo deteta da izrazi svoje mišljenje davanjem izjave uz saglasnost roditelja ili staratelja mediji najčešće zanemaruju i krše u situacijama kada dopuštaju da odrasli i drugi govore umesto dece o njihovim potrebama, problemima i izazovima.

Na taj način, zanemaruju se istovremeno etička i profesionalna načela koja nalažu da su mediji u obavezi da primarno štite interese i dobrobit dece svaki put kada o njima izveštavaju.

Farhad Nuri, dečak iz migrantske porodice koja je iz Avganistana došla u Srbiju, postao je poznat u domaćim medijima kao „mali Pikaso“, „slikar velikog srca“ i „talentovani dečak iz migrantske porodice“. U žiži interesovanja javnosti našao se zbog svog dara za slikanje i plemenite namere da pomogne jednom bolesnom detetu iz Srbije prodajom svojih slika. Danima su priče o Farhadu punile strane i programe domaćih medija, a senzacionalistički naslovi o životu desetogodišnjeg dečaka donosili su medijima sve veću čitanost i gledanost.

Na prvi pogled, „topla ljudska priča“ kao iz udžbenika. Međutim, prevideli su i novinari i urednici ono što je suština svake ljudske priče u medijima, a posebno kada su u pitanju najosetljivije društvene grupe kao što su deca. To je da neki njihov problem učine vidljivim, da doprinesu poboljšanju njihovog položaja u društvu i da vode računa o interesima i mišljenju glavnih aktera svojih priča, odnosno same dece.

Glavni junak priče o „malom Pikasu“ u domaćim medijima, nažalost, nije bio desetogodišnji Farhad. NJega najčešće nisu pitali ni šta mu nedostaje da bi razvijao svoj talenat, ni sa kojim problemima se suočava u školi, među vršnjacima, u društvu. Nisu pitali čak ni njegove roditelje. Umesto Farhada, izjave su davali drugi, odrasli, najčešće političari i državni službenici. Tek kasnije, u manjem broju medija, bio je upitan za svoje mišljenje o popularnosti koju je dobio, državljanstvu koje su mu zvaničnici Srbije pružili i životu u Srbiji.

Umesto svih prethodno navedenih pitanja koja su od suštinskog značaja za novinarsku priču, neki od novinara pitali su ga čak „da li ima devojku“ i pohvalili se time u svojim izveštajima. Zaboravili su opet da izveštavaju o nekim od najtežih sudbina koje dete može da doživi. Zaboravili su šta je u takvoj situaciji cilj novinarstva i koja je uloga novinara u svemu tome.

Gde je danas Farhad, koliko mu je državljanstvo koristilo, da li pohađa školu kao i druga deca migranti i da li su mu nakon medijske i svake druge eksponiranosti obezbeđeni bolji uslovi za razvijanje talenta? Do tih odgovora teško je doći jer se većina medija koja je o Farhadu pisala nije dalje interesovala za njegov život.

Izveštavali su mediji i o drugoj deci migrantima, posebno o tome kako oni polaze u osnovne škole širom Srbije i uključuju se u naš sistem obrazovanja, ali opet bez ijedne izjave ili mišljenja nekog od njih. Iako nismo uspeli da stupimo u kontakt sa Farhadom, Komesarijat za migrante omogućio nam je da u prihvatnom centru u Krnjači razgovaramo sa tri devojčice različitog uzrasta. Sve su sa porodicama došle iz Avganistana, pohađaju srpske škole i odlično govore naš jezik. Od njih saznajemo da je najveći problem za njihovo obrazovanje to što nemaju školski pribor, nemaju ni sve knjige, ali ni društvo u školi.

Kako se navodi u medijskim izveštajima, pre početka aktuelne školske godine u osnovne škole u Srbiji sukcesivno je bilo uključeno oko 1.000 dece iz migrantskih porodica, dok je ove godine njih 38 uključeno u pripremni predškolski program. U javnosti se, međutim, ne zna i ne može čuti da li su i koliko deca zadovoljna uslovima u kojima rade, sa kakvim se problemima suočavaju i kako se navikavaju na obrazovni sistem u našoj zemlji.

Domaći mediji imaju sličan pristup i prilikom izveštavanja o drugim marginalizovanim grupama dece. Najčešće i najviše se piše o deci iz romskih porodica, problemima dece sa invaliditetom, bolesnoj deci za čije se lečenje prikuplja pomoć, i gotovo ni u jednom od tih izveštaja nema ni traga od mišljenja dece o čijim se pravima i položaju govori i piše, uprkos tome što Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima deteta, zakoni, ali i etički kodeksi ističu upravo suprotno – da glas i mišljenje deteta treba da se čuje prilikom izveštavanja o temama koje ih se tiču.

Nezainteresovanost medija za decu

Tretman dece u domaćim medijima analizirao je tokom prošle godine Centar za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost (CEPROM) u istraživanju pod nazivom „Medijska slika dece u Srbiji 2018.“. Rezultati ovog istraživanja pokazuju izrazitu nezainteresovanost medija za decu kao društvenu grupu, o čemu najbolje svedoči podatak da se na televizijama u proseku emituje manje od jednog priloga o deci dnevno u celokupnom programu (prosečno: 0,89 priloga), kao i manje od jednog teksta dnevno u analiziranim dnevnim listovima (prosečno: 0,94 teksta). Čak i kada izveštavaju o deci, najčešće su to prilozi sa negativnom konotacijom i sve izraženijim senzacionalizmom.

Najdrastičniji primeri beleže se u tabloidnim medija koji neretko objavljuju tekstove u kojima se izveštava o deci bez poštovanja njihovog prava na privatnost, od njih se često uzimaju izjave bez odobrenja roditelja ili bez potpunog objašnjenja konteksta u kome će njihove reči i fotografije biti objavljene, čime se najgrublje krši Kodeks novinara Srbije.

U svetskim medijima situacija je znatno drugačija, jer postoji mnogo više specijalizovanih medija za decu, koji pišu o temama koje bi i njih mogle da interesuju i u kojima njihov glas može da se čuje.

Ovo potvrđuje i Saša Stefanović, direktor Mreže organizacija za decu Srbije, koji ističe da se o deci u domaćim medijima najčešće govori u negativnom kontekstu, pre svega kada su žrtve vršnjačkog ili porodičnog nasilja.

– Mi kao mreža organizacija za decu Srbije insistiramo da se poštuje pravo deteta na slobodu mišljenja i izražavanja, kao i da se vodi računa da deca ne budu iskorišćena i zloupotrebljena od strane odraslih. Deca imaju i mogu da nam kažu veoma zanimljive stvari, posebno na teme koje se tiču njihovog života. Mi često pišemo o njima, a nismo njih pitali kako žive, kako im je u školi, kako im je u porodici, da li se osećaju bezbedno, šta ih muči… Naša je obaveza da vodimo računa da njihovo mišljenje bude uvaženo – podseća Stefanović.

On dodaje i da većina medija želi da ispoštuje ta prava, ali napominje da je važno da mediji vode računa o tome da li su dobili saglasnost roditelja i deteta, da se dete obavezno pita da li želi da učestvuje, da ono treba da bude informisano o tome šta je svrha, šta je cilj tog teksta i šta želimo od njega da čujemo.

– Plašimo se tih reči „politika“ ili „politička“, ali pravo na mišljenje je svakako političko pravo i mnogo je tema koje bi trebalo da uključe i mišljenje dece – kako oni vide svoj položaj u društvu, posebno kada se radi o deci iz marginalizovanih grupa. S druge strane, novinari, i svi odrasli, moraju voditi računa da se deca zaštite od političkih aktivnosti za koje bi mogla da se iskoristi njihova situacija, naglašava Stefanović.

Osvrćući se na naš primer dečaka Farhada Nurija, on smatra da je to samo jedan od slučajeva uskraćivanja prava deci da izraze svoje mišljenje, kako deci migrantima, tako i uopšteno svima koji dolaze iz marginalizovanih grupa.

– Jasno je da državni organi treba da rade u interesu deteta i pokušaju da poprave njihov položaj, ali ako imamo aktivnosti čiji glavni cilj nije da to dete kaže svoje mišljenje i da ostvari svoja prava, onda možemo da sumnjamo da se radi o pokušaju zloupotrebe, propagandi ili marketinškom potezu. Ako vidimo decu koja su dovedena da bi se sa njima neko slikao, da ona nešto odigraju, otpevaju, budu deo folklorne ili sportske grupe i još ako je to propraćeno stranačkim obeležjima, jasno je da tu niko nije došao da uradi nešto za decu, zaključuje Stefanović.

Bitno je da se glas dece čuje

Tamara Lukšić Orlandić, nekadašnja zamenica Zaštitnika građana za prava deteta, smatra da je preovlađujući senzacionalizam kojem podleže većina medija, osim retkih izuzetaka, razlog što u praksi imamo neuporedivo više tekstova u kojima se deca pojavljuju kao žrtve nego onih u kojima se pitaju za mišljenje.

– Međutim, i kada se piše o deci žrtvama, moguće je dati ugao gledanja deteta, ali tako da se identitet deteta u celosti zaštiti. Bitno je čuti taj glas, jer je uvek autentičan – naglašava Lukšić Orlandić.

Ona podseća i da se ove godine navršava 30 godina od usvajanja Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima deteta kojom je koncept prava deteta dobio legitimitet i u našoj zemlji.

– Ali i pored toga, pravo da se čuje mišljenje deteta o svim pitanjima koja se tiču konkretnog deteta, koje je svojevrsna crvena nit ovog koncepta, nikako da postane nezaobilazni princip rada svih profesionalaca koji rade sa decom, bez izuzetka. Novinari samo ponavljaju uhodanu matricu, da li zbog straha da ne pogreše ili se drže linije manjeg otpora, da stavove odraslih prezentuju, jer deca baš i ne čitaju novine – ističe naša sagovornica.

Ona dodaje da je posebno osetljiv odnos između političara i dece u medijima gde treba izbegavati situacije u kojima se privatnost dece narušava zarad publiciteta.

– Postoji ta neka „privlačnost“ između političara i dece, u školama, bolnicama, pa i migrantskom decom, ako zatreba. Ne kažem da političari ne treba da se susreću sa decom, ali je mnogo ugodnije, za decu, naravno, da to bude van objektiva. Moje mišljenje je da treba, kad god je moguće, izbeći fotografisanje dece. Deca su odlični slušaoci i krasi ih radoznalost. Ako političar ima želju da se druži sa decom, fer je da u toj situaciji dete, odnosno grupa dece, ima inicijativu, a da političar bude u ulozi onog koji odgovara. Da li su novinari spremni za takav obrt, pitanje je za urednike i novinare – poručuje Lukšić Orlandić.

Interes deteta važniji od publiciteta

Osim što, sa pravnog stanovišta, novinari moraju da ispoštuju proceduru uključivanja dece u tekstove u kojima se izveštava o njima i zatraže saglasnost roditelja, klinička psihološkinja Dragana Stojanović ukazuje da je i sa psihološkog aspekta veoma važno da se deca konsultuju i da se brine o njihovom najboljem interesu, a ne o publicitetu.

– Po porodičnom zakonu dete koje ima više od 15 godina ima pravo da iskaže svoje mišljenje, to se uvažava i na sudu. Kada se radi o deci uzrasta od 12 do 15 godina, oni imaju pravo da iskažu svoje želje, u bilo kakvom postupku koji se njih tiče. Za decu koja su mlađa od toga apsolutno je obavezno da roditelji daju saglasnost na sve što će o deci biti objavljeno, kako na izjave, tako i na celokupan kontekst, naglašava Stojanović.

Ona, pak, ističe i da je, prema njenom profesionalnom mišljenju, štetno za decu koja su mlađa od 15 godina da roditelji dozvoljavaju objavljivanje njihovih fotografija, jer se ne može predvideti da li će i kako to u budućnosti eventualno biti zloupotrebljeno, ili će deca biti nezadovoljna time.

– Čak i u slučajevima kada, naizgled dobronamerno, novinari i funkcioneri govore o deci, prikazuju ih i promovišu, to je ipak zloupotreba deteta zarad publiciteta, ličnu promociju i osim što dete mora biti konsultovano vrlo je važno da se proceni kako će to uticati na njega, da li ono želi da mu se na takav način pomogne – zaključuje Stojanović.

Govoreći o pravima dece migranata, posebno maloletnika bez pratnje, Tamara Vlaškalin, menadžerka za odnose sa javnošću u fondaciji Ana i Vlade Divac, naglašava da oni predstavljaju izuzetno ranjivu kategoriju, češće izloženu različitim vidovima diskriminacije i kršenju ljudskih prava.

– Iako je medijsko izveštavanje o konkretnim aktivnostima naše Fondacije uglavnom bilo profesionalno i korektno, prateći položaj migrantsko-izbegličke populacije u okviru projekta „Pomoć na putu“, nailazili smo i na netačne ili nepotpune informacije plasirane u različitim medijima. Nažalost, mediji svojim izveštavanjem neretko produbljuju predrasude i stereotipe. Ovo može biti opasno jer se javnost dovodi u zabludu i u vezi sa pravima i beneficijama koje imaju izbeglice i migranti u Srbiji. Generalno, senzacionalističko izveštavanje kod dela javnosti izaziva brigu, strah, čak i neprijateljstvo prema ovoj populaciji – naglašava Vlaškalin.

Ona dodaje i da se zbog toga često apeluje na medije da poštuju Kodeks novinara Srbije i prilikom izveštavanja o deci migrantima ne zanemaruju aspekte koji bi kod publike mogli da izazovu empatiju.

– Ne treba zaboraviti da su ova deca, usled ratova i teškog siromaštva, preživljavala traume u zemljama iz kojih dolaze, ali i prilikom susreta sa, za njih novom i drugačijom, evropskom kulturom. Bez obzira na loše primere iz prakse, veliki broj medija je u jeku migrantske krize o deci izveštavao profesionalno, poštujući najviše etičke standarde i na taj način doprineo boljem prihvatanju ove populacije u našem društvu i prevenirao drastična kršenja ljudskih prava – ističe Vlaškalin.

Nemaju pribor za školu, ali ni društvo u školi

Mohala (13), Morsal (12) i Sonja (10) dočekale su nas na ulazu u Centar za azil u Krnjači. Ove devojčice su u Srbiju došle iz Avganistana.

Dečji glas mora da se čuje 2
Foto: A. Popović

Mohala je ovde godinu dana, Morsal dve i po godine, od čega pet meseci u centru u Krnjači, dok je pre toga bila u Sjenici. Najmlađa Sonja je u Srbiji godinu i po dana i najbolje je naučila srpski jezik. Iako joj roditelji nisu obrazovani, ona želi da uči i završi školu. Devojčice su se u centru združile, pomažu jedna drugoj u učenju, ali pomažu i zaposlenima u centru da komuniciraju sa njihovim roditeljima koji srpski jezik ne znaju.

Mohala, pak, više voli engleski jezik i veoma ga dobro govori, te nam se na engleskom jeziku poverava da u školi ne može mnogo da uči jer joj nastavnici ne pomažu.

„Ne znam zašto me ne uče. Više učim ovde u centru“, kaže Mohala. U centru se trude i da im obezbede i pribor za školu, ali sredstava jednostavno nema dovoljno. „Knjige imamo“, objašnjava Sonja, „ali nemamo sveske“. Neke škole su organizovale da deca iz migrantskih porodica dobiju knjige, negde su im nastavnici kopirali knjige, ali ima i onih koje nisu obezbedile ova sredstva. Praksa je različita od škole do škole, što deca saznaju i od svojih drugara, te već sada imaju želje u koje bi škole volele da budu premeštene.

„Ja sam sama u mojoj školi, hoću da idem u školu Rade Drainac, tamo je dobro, tamo je Snežana“, kaže Morsal. Snežana je prevoditeljka koju su upoznale u kampu i koja pomaže u inkluziji ove dece u srpski obrazovni sistem. „Ja nemam drugarice u školi, ne znam zašto, ali oni neće da pričaju“, nastavlja Morsal. Retko ko van centra dolazi da ih pita za njihove potrebe. „Dolazila je jedna novinarka, pričali smo o školi“, otkriva nam Sonja. „Ja ću da menjam školu zato što smo samo ja i moja sestra u mojoj školi. Nemamo drugarice, a neke devojčice diraju moju sestru, uzimaju nam olovke“, objašnjava ona.

I dok većina njihovih vršnjaka i vršnjakinja bezbrižno planira druženje tokom vikenda, rekreativne nastave i letovanja, baš kao što bi svako dete i trebalo da čini, Mohala, Morsal i Sonja nastavljaju sa svojim planovima o prelasku u nove škole. Nadaju se već od sledeće školske godine. Zaposleni u centru te želje pokušavaju da predoče nadležnima i nadaju se, baš kao i ove tri devojčice, da će oni te želje i uvažiti.

CEPROM: Medijska slika dece u Srbiji

Istraživanje Centra za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost (CEPROM) pod nazivom „Medijska slika dece u Srbiji 2018.“ pokazuje da se deca veoma retko pojavljuju kao sagovornici u medijima. O njima najčešće govore odrasli, pre svega roditelji i predstavnici državnih institucija, dok se deca veoma retko pitaju za mišljenje ili komentar o temama koje ih se tiču. Vrlo retko dospevaju i u centralne informativne emisije na televizijama, što ukazuje na to da se temama u vezi sa decom ne pridaje dovoljan značaj.

Zbog toga postoji sve veća potreba da se i mediji i celokupna javnost informišu o pravu deteta da i u medijskoj sferi dete bude ravnopravan član zajednice. Iako na to pravo ukazuje i Konvencija o pravima deteta, u praksi se to pravo zanemaruje, što ima direktne negativne posledice po vidljivost dece i njihovih problema u društvu, a samim tim i na sveukupan položaj dece.

Zaštitniku građana najviše pritužbi na povredu interesa deteta

Godišnji izveštaj Zaštitnika građana za 2018. godinu analizirao je, između ostalih ljudskih prava, i prava deteta i njihov položaj u društvu. Izveštaj pokazuje da je u prethodnoj godini Zaštitnik razmatrao 258 slučajeva pritužbi zbog kršenja prava deteta, a najviše pritužbi odnosi se na pravo na poštovanje najboljih interesa deteta, na šta se žali čak 48,59 odsto građana i institucija koje su se po ovom osnovu obratile Zaštitniku.

Na povredu prava deteta na izražavanje sopstvenog mišljenja odnosi se svega 0,94 odsto pritužbi, uprkos tome što se u svakodnevnoj medijskoj praksi deca izuzetno retko pitaju za mišljenje. Činjenica da postoji toliko žalbi na ugrožavanje interesa deteta pokazuje da mediji imaju mnogo tema o kojima bi trebalo da izveštavaju i u koje bi trebalo uključiti decu i dopustiti im da izraze svoje stavove i mišljenje.

Stoga i godišnji izveštaj Zaštitnika građana potvrđuje da je svest o značaju ovog prava još uvek nedovoljno razvijena u celokupnom društvu jer se najbolji interes deteta najčešće ne može braniti i zastupati ako se u medijima ne čuje i glas onih o kojima izveštavamo i za čije se interese borimo.

Ovaj tekst nastao je u okviru kreiranja medijskih sadržaja od strane Centra za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost (CEPROM) u okviru projekta „Zajedno za decu“ koji sprovodi CIP – Centar za interaktivnu pedagogiju (CIP Centar) u saradnji sa Fondacijom za otvoreno društvo, Srbija. Stavovi i mišljenja izneti u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove CIP Centra i donatora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari