Kako su mogli ubijati bebe, stare i iznemogle i paliti sve? 1

Kao trinaestogodišnjak, tog 15. aprila 1993. godine sam, u popodnevnim satima, došao iz škole i u kući čuo roditelje kako zabrinuto pričaju o tome da komšije Hrvati odvoze svoje porodice iz našeg sela – Ahmića.

Roditelji su razgovarali da li je to razlog za paniku ili samo nešto što se spontano dešava. To veče smo svi legli spavati prilično uznemireni zbog odlaska naših komšija. U ranim jutarnjim satima probudila nas je jaka pucnjava koja nije prestajala. Uspjeli smo svi u nekoliko sekundi ustati i onako u pidžamama doći do ulaznih vrata stepeništa i tu se skloniti – počinje za Danas svoju priču Adnan Zec, koji je kao dečak preživeo masakr u Ahmićima 1993. godine u kojem su mu ubijeni roditelji i i sestra o čemu je svedočio pred Haškim tribunalom.

– Majka se vratila da uzme nam nešto odjeće, novac i hranu. Čuli smo vrisak i mislili da je pogođena. No, tada se kuća zapalila od zapaljivih metaka. Majka je uspjela ugasiti vatru i vratiti se do nas. Kada smo se obukli, roditelji su nam rekli da ćemo da idemo do prvog komšije da vidimo šta se dešava. Otac je vodio za ruku jednu sestru, a majka drugu, a ja sam sam izašao i trčao. Vani je grmilo od pucnjave, trčali smo prestravljeni.

U jednom trenutku sam se zaklonio iza komšijine kuće i u tom trenutku je rafal svjetlećih metaka prošao putanjom kuda sam ja trčao. Tada sam vidio roditelje koji su, također, zastali, ali i oca koji mi je govorio da dalje trčim. Trčao sam dalje i došao do jednog vojnika koji je stajao nad tek ubijenim komšijom Zahirom. On me pitao gdje ćeš, mali, i ja sam rekao da bježim. Pucao je dalje, ali me nije ubio – priča nam Adnan.

Nastavio je da trči još desetak metara i došao do trojice vojnika koji su ga isto pitali gdje je pošao.

– I njima sam rekao da bježim, puca se. Oni su mi rekli da idem nazad, ja sam se samo okrenuo i jedan od njih je sasuo rafal u mene. Osjetio sam da su mi noge protrnjele i padajući gledao sam u roditelje koji su pristizali. Otac je govorio: „Šta vam je, ljudi, šta radite, ubite mene, pustite ženu i djecu.“ Međutim, oni ga nisu slušali, ubili su mi roditelje i sestru. Ja sam ostao taj dan ležati i povremeno padao u nesvjest, a potom sebi opet dolazio. U toku noći sam se prenuo i probudila me grupa vojnika koja je bila tu. Palili su štalu i garažu koja se nalazila tu pored, i tražili eksploziv za džamiju da je dignu u vazduh – priča nam svoju tragičnu sudbinu Adnan.

Kako je dodao, kada su se vojnici razišli, odlučio je da ustane i da pokuša da skloni sa puta, jer se bojao da neko vozilo ne pređe preko njega.

– Uz veliku muku sam ustao i uz ogradu uspio nekako došepati do gorjele štale. Tek tada sam vidio da sam na dva mjesta pogođen. Legao sam na travu da se osušim i zaspao uz vatru koja je gorjela. U neko doba noći me probudila jaka detonacija kada su srušili minaret. Sav usijan od vatre uspio sam ustati i ući u izgorenu kuću. Pokušao sam se popeti na gornji sprat, ali na pola puta sam malaksao i pao u nesvjest. Dva dana nisam sebi dolazio. Poslije sam ustao i uspeo se popeti na gornji dio sprata. Odatle sam jasno mogao vidjeti roditelje i sestru koji su nepomično ležali, dok mlađe sestre nije bilo. NJu su u međuvremenu odveli u logor. Metak koji je majku pogodio, nju nije zakačio i majka je sestru samo sa sobom na zemlju povukla i sestra je tek sutradan došla sebi – ukazuje Adnan.

Kaže da je sedam dana gledao dešavanja okolo, kupljenje mrtvih, komšije koji su se nesmetano vratili da žive tu.

– Uspjeo sam naći u izgorenoj kući pekmeza koji sam jeo i vodu pio. Osmi dan sam vidio transportere UN-a, koji su se spustili na neki stotinak metara od mene, stali i snimali. Spontano sam izašao i krenuo polako šepajući i oslanjajući se na ograde prema njima. Na nekih pola puta, kada su mi bili na vidiku, ja sam ih zvao. Oni su upalili transportere i došli po mene i prevezli me u bolnicu u Travnik. Poslije nekog vremena sam prebačen kod djeda i nane, a potom je i petogodišnja sestra puštena iz logora – navodi Adnan.

Danas kao odrastao čovek, kaže da sa još većim žaljenjem gleda na zločin koji je počinjen nad nedužnima.

– Nije mi jasno ni poslije svih presuda šta se to nalazilo u tim stvorenjima koja se zovu ljudi, na koji način su mogli tako biti zadojeni mržnjom, kako su mogli ubijati sve živo, stare i iznemogle, ubijati bebe, paliti – pita se Adnan, dodajući da je svoj mir sam delimično pronašao.

Kako su mogli ubijati bebe, stare i iznemogle i paliti sve? 2– Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da istina izađe na vidjelo. Svjedočio sam gdje god je bilo potrebno i na taj način moja duša je mirna, jer sam uradio i doprinio ono što sam mogao da bar dio onih koji su zločine činili odgovaraju i budu presuđeni – priča Adnan za naš list i naglašava kako u Ahmiće i BiH ide rado.

– Kada dođem u Ahmiće, u popravljenu kuću, osjećam da su mi roditelji i sestra bliži, osjećam svoju dječiju radost. Na početku je bilo teško prisjećati se toga, ali danas živim dalje uz svoju obitelj – kaže na kraju razgovora za Danas Adnan Zec.

Srbija i Hrvatska da prekinu sa indirektnim cepanjem BiH

„Smatram da su oni koji su ratove zagovarali velikim djelom osuđeni pred Haškim tribunalom, sudu na kojem je između ostalog dokazan genocid, dokazan zločinački poduhvat, gde je dokazana umješanost država, kao što su Srbija i Hrvatska kao agresori na Bosnu i Hercegovinu. Poenta u svemu ovome jeste da se to mora jednog dana prihvatit od strane Srbije i Hrvatske i prekinuti sa daljim indirektnim pokušajima cjepanja BiH. Dokle god je ovakva politika susjednih država prema BiH, postoji mogućnost za nove sukobe“, smatra Adnan Zec.

Poricanje i nepriznavanje zločina

Upitan ima li nade za pomirenjem na ovim prostorima, Adnan kaže da je pomirenje tu, jer živimo opet zajedno i gradimo i radimo za bolju budućnost. „Nažalost, sve je još u usporenom tempu i sa zastojima, a glavni uzrok koji ja vidim jeste poricanje i nepriznavanje zločina, a istovremeno i često veličanje ratnih zločinaca. Jednog dana kada nacionalizam nestane i svi budemo gledali za dobrobit naše nam države, tek tada ćemo moći gledati prema Zapadu, prema životu kojem neće biti na prvom mjestu nacionalizam ili mržnja jednih prema drugima nego napredak u svakome smislu“, naglašava Adnan Zec.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari