"S lica zemlje izbrisali su mi tri generacije muškaraca" 1Foto: Screenshot/Youtube/ICTY

Kada su 11. jula 1995. godine, snage bosanskih Srba pregazile zaštićenu zonu UN Srebrenicu, Mirsada Malagić imala je 36 godina i bila je trudna.

Nosila je ćerkicu. Imala je supruga i tri sina.

Njen sin Adnan (11) i svekar Omer Malagić (70) pobegli su sa ženama, decom i starijim ljudima prema bazi UN-a u Potočarima, severno od Srebrenice. Mirsadin muž Salko, sinovi Elvir (12) i Admir (16) i njen brat Sadik Salihović pobegli su prema šumi.

Mirsada je u srebreničkom genocidu izgubila supruga, dva sina, svekra i devera, mnogobrojne prijatelje, komšije, rodbinu.

Pred Haškim tribunalom je 3. i 4. aprila 2000. godine svedočila u predmetu protiv oficira vojske bosanskih Srba Radislava Krstića (www.icty.org).

Njega je Tribunal proglasio krivim i osudio na 35 godina zatvora, između ostalog i za zločine koje je pretrpela Mirsada Malagić.

Krstiću je prošle godine odbijen zahtev da bude pušten na prevremenu slobodu jer ne ispunjava uslov od izdržane dve trećine kazne.

Krstić je zahtev Međunarodnom mehanizmu za krivične sudove, nasledniku Haškog tribunala, podneo na osnovu zakona u Poljskoj, gde izdržava kaznu, po kojem je stekao pravo na prevremeno oslobađanje.

Međutim, haški sud ima primat u odlučivanju.

U svom svedočenju, Mirsada je najpre ispričala kako je u grupu ljudi u kojoj je bila i ona – dok su bežali iz Srebrenice, nedaleko od prve baze zaštitnih snaga UN-a – pala granata i kako ju je geler pogodio u desnu ključnu kost.

Ispričala je kako je zatim nastao haos i kako je masa ljudi, među kojima je bila i ona, silom ušla u bazu.

Njen sin Adnan bio je preplašen zbog granata i zbog toga da je ona ranjena. Bio je to neobično vruć dan i mnogi ljudi koji su bili bolesni ili slabašni padali su u nesvest.

Nakon nekoliko sati provedenih u toj bazi, vojnici UNPROFOR-a su im rekli da moraju da krenu prema glavnoj bazi u Potočarima.

Dok su pešačili tih četiri kilometra do baze, celim putem su padale granate.

Kada su stigli do fabrike cinka, malo pre baze, vojnici UNPROFOR su im rekli da ne mogu da uđu u bazu jer je unutra već bilo dovoljno ljudi.

Mirsada je poznavala fabrike na tom području jer je tu radila pre rata, te je pronašla sklonište.

Sledećeg dana, 12. jula, između 15 i 20 srpskih vojnika je sišlo s okolnih brda, pomešali su se sa izbeglicama u krugu baze i pitali gde su im muškarci i trupe, te ih verbalno zlostavljali.

Neki su davali slatkiše i žvakaće gume deci koja su ih bila željna nakon godina oskudice u Srebrenici.

Srpski vojnici su odvodili jednog po jednog muškarca na ispitivanje. Muškarci su se vraćali uplašeni i uznemireni.

Te večeri, srpski vojnici su počeli da odvode muškarce u grupama u kuću iza fabrike cinka. Iz pravca kuće Mirsada je čula krike: „Zbog tih krikova i jauka, bili smo prestrašeni, niko nije mogao da spava. Niko nije znao šta da radi.“

U neko doba iza ponoći, jedan muškarac se obesio u centralnoj hali fabrike. Ujutro, 13. jula, žene i deca u krugu baze bili su potpuno zbunjeni.

Hteli su da napuste to područje, da uđu u bazu UN u Potočarima gde su verovali da će biti na sigurnom.

Srpski vojnici su iz jednog kamiona bacali hleb u masu gladnih ljudi.

Mirsada je ispričala u sudnici kako se nekadašnji komandant VRS Ratko Mladić obratio masi koja se okupila na ulazu u bazu.

Rekao im je da ne paniče, da će svi biti evakuisani pre mraka i da nema razloga da se boje. Gomila, u kojoj su uglavnom bile žena, dece i starci, aplaudirala mu je.

Mirsada je svedočila kako su autobusi došli iz Srbije samo kako bi ih prevezli jer se tokom rata, osim vozila UNPROFOR-a, nijedan autobus ili neko drugo vozilo nije pojavio u Srebrenici.

Kada su se ljudi počeli ukrcavati, srpski vojnici su odvojili sve muškarce, uključujući i Mirsadinog svekra Omera, njenog zeta Ramiza Čakara i veliki broj njenih komšija.

Odveli su ih u obližnju trafo-stanicu, ispred koje je Mirsada videla gomilu ranaca i vreća. Sa najmlađim sinom ukrcala se u autobus, koji je bio prepun.

Dok su prolazili kroz Bratunac, neki ljudi su im pokazivali tri prsta u znak srpskog pozdrava, a drugi su bacali kamenje.

Kad su prošli selo Kravica, zapadno od Bratunca, tri srpska vojnika s crnim maramama ušli su u autobus.

Tražili su strani novac, preteći im da će ih zaklati. Neke žene su imale nakit, ali ga vojnici nisu hteli.

Pretili su da će ih sve pretresti i da će ih ako pronađu strani novac zaklati pred njihovom decom, a onda i njih ubiti. Neke žene su im predale nešto novca, pa su vojnici izašli iz autobusa.

Negde na putu blizu Sandića, između Bratunca i Konjević polja, prema zapadu i severu, Mirsada je videla dugačku kolonu muškaraca s rukama zavezanim iza glave.

Među njima je prepoznala nekoliko komšija i članova rodbine.

„Svi su izgledali iscrpljeno, bespomoćno“, rekla je Mirsada pred Tribunalom.

Nešto dalje, videla je veću grupu muškaraca koji su sedili na livadi. Shvatila je da su to sve muškarci iz Srebrenice jer su mnogi od njih nosili bele majice kratkih rukava, koje su bile jedina odeća koju su dobili u humanitarnoj pomoći u Srebrenici.

Kada su autobusi stigli u mesto Tišća, vozač im je rekao da izađu i da dalje idu peške. Pešačili su u koloni do linije razgraničenja gdje su ih prvo dočekali vojnici UNPROFOR-a.

Stigli su drugi autobusi koji su ih prevezli do mesta Dubrava, gde je Mirsadu dočekala zaova.

Trenutak kada se Mirsada odvojila od muža, dva sina i brata na putu iz Srebrenice prema Potočarima bio je poslednji put da ih je videla.

Kasnije je saznala da su poslednji put viđeni na putu za Konjević polje, gde su ih zarobili srpski vojnici.

Nedaleko od Potočara, Mirsada je poslednji put videla sina Elvira, koji joj je mahao dok je prolazio u kamionu UNPROFOR-a.

Mirsada je u sudnici Tribunala rekla da su srpski vojnici po zauzimanju Srebrenice s lica zemlje izbrisali tri generacije muškaraca i nabrojala je one koju su ubijeni s muževljeve strane porodice – njen svekar Omer Malagić, njegova tri sina – Salko (njen suprug), Osman i Džafer.

Omerova tri unuka, Elvir i Admir (njeni sinovi) i Samir Malagić, sin njenog šuraka.

Mirsada je 2011. svedočila u predmetu protiv Zdravka Tolimira, bivšeg pomoćnika komandanta za obavještajno-bezbednosne poslove glavnog štaba Vojske Republike Srpske, 2012. u predmetu protiv bivšeg predsednika Republike Srpske, Radovana Karadžića i 2013. u predmetu protiv Ratka Mladića.

Napad na Krstića u zatvoru

Haški osuđenik, Radislav Krstić, napadnut je 2010. u engleskom zatvoru „Vejkfild“, zbog čega je kasnije tražio odštetu od britanske vlade. Njega su žiletom napala tri zatvorenika muslimanske veroispovesti. Zbog napada na Krstića kažnjena su sa dodatnih šest do 12 godina zatvora. Posle tog incidenta, Krstić je prebačen na izdržavanje kazne u zatvoru u Poljskoj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari