Spore procedure nisu opravdanje što nije rešen slučaj Malog 1Foto: Medija centar

Ono o čemu danas pišu novine o rektoru Kragujevačkog univerziteta u akademskoj zajednici pričalo se godinama.

Ako je i mali deo toga istina, mnogo je. Ipak, za mene su od rektora gori oni oko njega, bez obzira da li pričamo o ljudima koji ga sad napadaju, a pre to nisu smeli, ili o onima što ga i sad brane. A koji ga se, izgleda, i dalje boje. Postoji i odgovornost svih nas. Zašto nismo našli načina da reagujemo iako su pritužbe bile anonimne? Dozvolili smo da sve prolazi kroz nečinjenje iz oportunizma, koje je samo povremeno bilo začinjeno zgražavanjem – kaže za Danas Vladica Cvetković, akademik i profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu.

*Da li je taj slučaj ogledalo stanja u visokom obrazovanju u Srbiji?

– Slučaj rektora Nebojše Arsenijevića mnogo je više od zloupotrebe položaja. Ja se sve vreme zalažem za što jači univerzitet, a sada se pokazalo da položaj rektora može da se zloupotrebi čak i sa postojećim nadležnostima. Zato treba praviti razliku. Ja se borim za daleko moćniji rektorat koji će sutra vratiti naše uspešne mlade iz inostranstva da ovde budu profesori; danas tako nešto može da spreči šačica mediokriteta na jednom departmanu nekog fakulteta, dok rektor sve to može samo da gleda. Zato je jadno kada neko postane rektor samo zato da mu sin nasledi katedru, a snaja sačeka dok prijatelj ne ode u penziju. Pa takve stvari je (nažalost) mogao da radi i kao dekan, a verovatno i jeste.

*Neki bi vas rado videli kao kandidata za rektora Univerziteta u Beogradu, ali vi kažete da bi to značilo odricanje od sopstvenih stavova? Šta vas čini „nepodobnim“ za rektora u sadašnjim okolnostima?

– Ne krijem da se zalažem za integraciju posle koje bi Univerzitet u Beogradu po organizaciji ličio na evropske univerzitete. Uz to ide i moja borba za promenu finansiranja koje danas funkcioniše isključivo prema broju studenata, ali po fakultetima! Takva platforma – finansijska integracija univerziteta, donosi maksimalno jedan ili dva glasa u Senatu, možda ni toliko. Bez obzira na međusobne razlike, fakulteti se najbrže ujedine kada su protiv nečega. Recimo, postoje fakulteti u kojima nema nauke već samo nastava za mnogo studenata s kojima se radi kao na traci, i to za ozbiljan novac, i drugi koji imaju više zaposlenih nego studenata i koji pokušavaju da održe kakva-takva naučna istraživanja za male pare. Prvima nikakva promena ne odgovara, drugi su uplašeni da ne bude još gore i tako se dekani i jedne i druge grupe fakulteta danas nalaze „u istom rovu“ – za status kvo, a protiv promena. Preraspodela novca fakultetima, ali ne samo po broju studenata već i prema udelu naučnoistraživačke delatnosti, to je ono što nam je potrebno i o čemu ja govorim, dok se mnogima diže kosa na glavi. Pritom, ja ih razumem, ovako im je lepo. Zamislite da u jednoj TV kući želite da ujedinite redakcije zabavnog i dokumentarno-obrazovnog programa, koje su pre toga bile plaćene svaka za sebe i to samo po gledanosti. Kao direktor, vi biste morali da saopštite zabavnoj redakciji da deo novca mora da ide i na drugu stranu, kao i da predstoji gašenje rijaliti programa, jer nije društveno opravdan, je li tako? Pa jeste, samo kako se postaje direktor u takvoj TV kući, ako svaka redakcija treba da glasa za vas?

*Kakav rektor treba Univerzitetu u Beogradu u uslovima potpune dezintegracije, u kojoj su dekani toliko moćni da se funkcija rektora svodi na reprezentativnu? Možemo li u sadašnjim okolnostima imati „jakog“ rektora?

– Sve je povezano. U sadašnjim okolnostima rektor zaista ne može mnogo, ali se opet postavlja pitanje koja je svrha prihvatati se funkcije, ako se ovo zna unapred. Kada tako postavimo problem, ispada da je od nas samih naivno kada i u takvim uslovima očekujemo neke ozbiljne inicijative iz Rektorata. Ipak, postoje i simbolične stvari koje rektor i danas može da uradi. Recimo, mogao bi da se zabrine nad time što docent na jednom fakultetu ima manju platu od portira na drugom fakultetu, na istom univerzitetu, na kojem je on rektor. I ne samo da se zabrine već i da javno kaže da je zabrinut.

*Vi ste jedan od profesora koji je zatražio od etičke komisije Univerziteta u Beogradu da reaguje i pokrene postupak protiv mentora i članova komisije za odbranu doktorske disertacije Siniše Malog.

– Retko sam do sada pričao o slučajevima doktorata Stefanovića, Šapića, Malog i drugih političara. Zato što mislim da je samo izvođenje doktorskih studija na ustanovama na kojima nema naučnih istraživanja devijacija po sebi, a da su plagijati samo logična posledica. Umesto da prozivam plagijatore za koje je jasno da nisu ni dana proveli u naučnom radu, ja sam svuda govorio da treba promeniti zakon koji ne samo da dozvoljava, već i primorava ustanove da proizvode doktorande, čak i ako se one isključivo bave nastavnim biznisom. U ovoj konkretnoj peticiji, međutim, fokus je prebačen na ponašanje Univerziteta u Beogradu, odnosno na neobjašnjivu inerciju rukovodstva UB i nadležnih profesora sa FON-a, koja je prevazišla i onu poslovičnu sporost i neefikasnost na koje smo navikli. Komplikovane i spore procedure ne mogu biti opravdanje za to što ovaj slučaj nije rešen.

*Da ste rektor kako biste postupili u ovom slučaju? Da li biste čekali formiranje komisije koju FON do danas nije uspeo da sastavi jer takvu proceduru predviđa pravilnik?

– Teško mi je da se stavim u položaj rektora. Ako i kažem da ne bih čekao ništa i da bih svakoga dana zahtevao neke rezultate sve dok se stvar ne reši, šta to znači, odnosno šta vredi? Pa ja to ne mogu ni da zamislim drugačije nego da sam postao rektor na prevaru, zato je ono što bih tada možda uradio ili rekao neuporedivo sa bilo čime što se danas dešava.

Interesi ispred programa

*Treba li poštovati nepisano pravilo o smenjivanju grupacija pri izboru rektora ili je program ono što nekoga kvalifikuje za tu funkciju?

– Sistem je takav da je nebitno da li izbor ide po ključu ili po nekom drugom mehanizmu. Kakve ima veze iz koje grupacije dolazi onaj koji inače ne misli ništa da menja? Program koji se pri kandidaturi formalno predstavlja uopšte nije bitan, jer ma šta da u njemu piše i šta god da se tamo obećava, taj program neizbežno „pada“ na činjenici da mora da zadovolji većinu dekana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari