Umesto suočavanja sa prošlošću, imamo guranje stvari pod tepih

Odrastao sam i školovao se u ratu, tako da me je taj događaj bitno odredio – kaže u razgovoru za Danas Almir Bašović, dramski pisac i profesor na Filozofskom fakultetu i Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, koji je nedavno u Beogradu održao promociju svoje zbirke „Četiri i po drame“, u izdanju sarajevskog Connectum-a.

Na pitanje koliko je teško pisati o genocidu u Srebrenici, naš sagovornik odgovara da je – kada je počeo da piše prvi komad o tome – pomalo naivno verovao da ta tema podleže onome što je Danilo Kiš zvao „milost uobličenja“.

„Na kraju sam tu dramu zatvorio u njenu vlastitu umjetničku stvarnost, ona završava pozivom da se bavimo nestalima, odnosno strašnim posljedicama rata. Bilo mi je, naravno, važno da taj komad nikoga i ni na koji način ne vrijeđa“, priča Bašović.

* Vaša knjiga „Četiri i po drame“, koju ste nedavno promovisali u KROKODIL-u, sadrži dramske tekstove „Priviđenja iz srebrenog vijeka“, „RE: Pinocchio“, „Kreketanje“ i „Sarajevo Feeling“, monolog ubice pod nazivom „Lica“. Kako biste je opisali srpskoj publici ako znamo da je prva priča posvećena žrtvama srebreničkog genocida, a poslednja se odnosi na ratnog zločinca?

– To je knjiga koja je nastajala petnaest godina, dvije drame čekaju na prvo izvođenje, a ostale su imale zapažen scenski život u BiH, regionu i Evropi. Drama je izrazito društveni fenomen, a pozorište je jedina umjetnost koja živi „ovdje i sada“, tako da nisam mogao izbjeći neka bolna pitanja koja bitno određuju sadašnjost našeg društva. Zanimljivo je, na primjer, da je komad „Priviđenja iz srebrenog vijeka“ prvo izašao u novosadskoj Sceni, pa tek onda u BiH. Također, taj komad je beogradski reditelj Stevan Bodroža režirao u uglednom bečkom Nestrojhof Hamakom teatru i predstava je dobila sjajne kritike. Trenutno je u Srbiji živa predstava istog reditelja pod nazivom „Balkanska tužbalica“, a njen treći dio je rađen po mom monologu „Lica“.

* Imali ste promociju u Beogradu, glavnom gradu zemlje u kojoj velika većina građana odbacuje činjenicu da se u Srebrenici dogodio genocid. Šta biste poručili negatorima srebreničkog genocida?

– Nema se tu šta poručivati. Bojim se da ljude koji negiranjem pokušavaju stvoriti privid svog postojanja, argumenti nisu nikad ni u šta uvjerili. Od posljednjeg rata na ovim prostorima je prošlo toliko godina, tako da smo mi u situaciji u kojoj je NJemačka bila 1968. Umjesto suočavanja sa prošlošću, mi imamo guranje stvari pod tepih. Zato je važno da ljudi poput Nataše Govedarice i forumaZFD-a insistiraju na kulturnom pamćenju kao objektivnom fenomenu važnom za identitet. Ni pojedinac ni kultura se ne mogu zasnivati na zaboravu i negiranju stvarnosti.

* A koliko je rat generalno uticao na Vašu generaciju?

– Komad „Sarajevo Feeling“ bavi se upravo mojom generacijom, koja je ratom gotovo potpuno izbrisana. Tu dramu sam pisao na osnovu pisama koja su mi prijatelji slali u JNA od septembra ’90. do septembra ’91. godine. Ima nešto čehovljevski tužno i istovremeno smiješno u tome što nismo vidjeli šta dolazi, iako je sve upućivalo na to. Za lajtmotiv tog komada koji završava pred sami rat uzeo sam pjesmu Joy Divisiona „Love Will Tear Us Apart“, jer to sugeriše stanje dekadencije, stanje pred raspad. A mi smo se kao generacija baš pošteno raspali, i to po svim šavovima…

* Kako gledate na kulturu u BiH, pre svega, na pozorišnu scenu? Ima li kulturne saradnje među narodima u BiH?

– Čak i kada to ne želi, pozorište nudi najtačniju sliku društva. Tako da nered u bh. društvu jeste najvidljiviji u bh. pozorištu. U BiH je glavni problem nedostatak jasnih repertoarskih politika i status domaćih dramskih tekstova. Mislim da bismo od pozorišne kulture iz Srbije mogli i morali učiti kako se tretira domaća drama i kolika je njena važnost za jednu evropsku kulturu. Bogu hvala, saradnje među kulturama ima, jer kulture su organski fenomeni. Kao i porodice, ukoliko se zatvore u sebe, kulture izumiru. Ja sam još 2008. u Sterijinom pozorju objavio svoju knjigu „Čehov i prostor“, moji komadi su postavljani u Srbiji. Imao sam veliko zadovoljstvo družiti se prošle godine u Sarajevu sa Svetislavom Basarom. Eto, nedavno je Kokan Mladenović u sarajevskom Kamernom teatru ’55 imao vrlo zapaženu premijeru predstave „Sjećaš li se Doli Bel“. Svetislav Jovanov je rado viđen gost u Sarajevu… Sarajevo je malo više grad i bosanska kultura je malo više kultura zbog dolaska takvih ljudi. Mislim, prilično je pogrešno miriti ljude iz kulture koji se nikada nisu ni svađali. Kao što je pogrešno i besmisleno pokušavati meni oteti Steriju ili Crnjanskog, ili neke druge srpske pisce koji su me bitno odredili.

* Čini se da smo sve dalji od pomirenja na ovim prostorima. Kolika je uloga političara u tome? Kako mlade iz regiona približiti jedne drugima?

– Problem je što je u svim sferama puno teže raditi „za“ nego „protiv“. Naši političari to koriste, jer oni vole udobnost. Dok god štancaju neprijatelje i dižu tenzije imaju dobre izgovore za stanje u svojim državama, ili dijelovima tih država. Emanuel Levinas je govorio da ratno stanje suspendira moral. Kultura, naravno, može uraditi puno, jer se ona jednim svojim dijelom obraća univerzalnom. Mladi ljudi bi po pravilu trebali biti najmobilnija kategorija stanovništva svake zemlje. Kultura i neposredni susret sa okruženjem mogu uraditi dosta na rušenju predrasuda.

* Ratni zločinci su heroji u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Da li to znači da nas ratna prošlost ništa nije naučila?

– Meni lično je važno izgovoriti i to stalno ponavljati da niko nema pravo u moje ime počiniti bilo kakav zločin. U svom monologu „Lica“, koji je jednim dijelom pisan po romanu „Zločin i kazna“ Dostojevskog, pokušao sam zločincu dati ljudsko lice. Jer, problem jeste što zločine nisu činila nikakva bića iz bajke, nego ljudi poput nas. A još veći problem jeste što tim zločincima nedostaje okvir unutar kojeg bi oni mogli izgovoriti svoje iskustvo. Jer, što kažete, unaprijed ih se proglasi nekakvim herojima, dakle uzorima u jednom društvu. A heroji po pravilu nemaju dileme i pitanja, oni sebe definišu preko nekih „viših“ principa. U nadi da neću biti pogrešno shvaćen, moram reći da meni u razmimoilaženju između onog što ti „heroji“ sada govore i onoga što su radili ima nešto užasno komično.

* Radovan Karadžić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Da li ova presuda donosi bar neku satisfakciju žrtvama?

– Bilo bi pogrešno govoriti u ime žrtava. Mislim da su suđenja u Hagu prečesto ličila na jeftini provincijski teatar i sigurno su za žrtve neki procesi bili užasno mučni. Također, sa svim svojim manama, sud u Hagu je jedina ovozemaljska instanca koja nam je na raspolaganju. Misliti o njemu kao o instituciji ili instrumentu neke svjetske zavjere, znači imati provincijsku predstavu o vlastitoj važnosti. Ako ni zbog čega drugog, važno je imati presude koje su i u BiH i u Srbiji razotkrile strašnu činjenicu da živimo u društvima sa vrlo malo empatije prema žrtvama.

REKOM itekako ima smisla

* Šta mislite o inicijativi da se osnuje REKOM?

– Učestvovao sam 2014. na njihovom forumu u Beogradu, gdje smo govorili i o upotrebi činjenica u umjetnosti. Bilo je dirljivo vidjeti kako se žrtve sa svih strana međusobno jako dobro razumiju. Mislim da inicijativa itekako ima smisla, s tim što naravno kod nas ljudi od ideja do realizacije uvijek nešto škripi. U ovom slučaju treba uzeti u obzir i specifičnosti uređenja zemalja koje su nastale raspadom Jugoslavije, pogotovo mislim na ustroj BiH i činjenicu da gotovo dvije trećine državnih službenika primaju platu da bi radili protiv države koja ih plaća, kao i na činjenicu da se od našeg poreza finansiraju oni koji su činili zločine.

U pripremi deseti broj „Života“

* Urednik ste časopisa za književnost i kulturu „Život“. Šta sve objavljujete?

– Časopis „Život“ je jedan od najstarijih časopisa u regionu. Izlazi od 1952. u izdanju Društva pisaca BiH, a uređivala su ga neka velika književna imena, poput Meše Selimovića, Maka Dizdara, Alije Isakovića, Nedžada Ibrišimovića, Miljenka Jergovića… Ova redakcija priprema deseti broj, a osim tekuće bh. i regionalne književne produkcije, objavljujemo različite temate i prevode sa dvadesetak svjetskih jezika. Dosad smo u zasebnim blokovima predstavili savremene tokove u češkoj, sirijskoj, austrijskoj, iranskoj, omanskoj te turkofonskim književnostima… Trenutno pripremamo predstavljanje slovenske i palestinske književnosti. Ponosni smo na veliki broj mladih saradnika. Trudimo se ponuditi što širi uvid u književni život i tako opravdati naziv časopisa.