RTS je propagandna poluga vladajuće stranke 1Foto: fpn.bg.ac.rs

Nedemokratske vlasti nikada ne treba potcenjivati.

Njihova moć ne počiva samo na gušenju medijskih sloboda, suzbijanju opozicije i masovnoj zloupotrebi javnih ustanova i resursa već i na čvrstoj podršci značajnog dela građana ličnoj vlasti. Ilustrativno je poređenje sa Miloševićem koji je dobio gotovo 40 odsto glasova na predsedničkim izborima 2000. godine, uprkos nizu ratova, međunarodnoj izolaciji, uništenoj ekonomiji, drastično osiromašenom stanovništvu i sve represivnijem autoritarizmu. Bez dugoročnog nenasilnog vaninstitucionalnog delovanja opozicionih snaga i polarizacije političke scene nije moguće mobilisati demokratsku javnost, privući veći deo neopredeljenih građana i okrnjiti podršku birača vlastima.

Tako u razgovoru za Danas profesor Fakulteta političkih nauka Nebojša Vladisavljević ocenjuje trenutnu podršku u delu glasačkog tela, u kome je realno uporište aktuelnog režima sa Aleksandrom Vučićem na čelu, i pored toga što se ta podrška veštački održava manipulacijama, propagandom, kontrolom institucija, kupovinom glasova, pa i zastrašivanjem.

* Koliku ulogu u snazi režima ima kontrola medija, posebno javnog servisa RTS-a, koji je suptilnije propagandno i reklamno oruđe vlasti, ali i najgledanijih televizija s nacionalnom pokrivenošću i štampanih tabloida, koje vlast koristi za brutalnije obračune sa neistomišljenicima?

– Nije slučajno da iskusni posmatrači neke privatne tabloidne medije nazivaju batinama režima. Ti mediji već godinama šire propagandu vlasti, govor mržnje i udaraju po demokratskoj opoziciji, kritičarima vlasti i drugim medijima. Kada je reč o javnom servisu, informativni program je prešao dug put od početnog uzdržavanja od kritike vladajuće stranke preko ograničavanja pristupa demokratskoj opoziciji i drugim kritičarima vlasti do propagandne poluge vladajuće stranke. Takav medijski milje je bitan izvor moći ovog režima.

* U svojoj knjizi „Uspon i pad demokratije posle 5. oktobra“ pišete o tome kako je demokratski potencijal, koji su doneli nataloženo nezadovoljstvo i kontekst trenutka devedesetih, postao propuštena prilika koja je vodila daljem urušavanju demokratije.

– Masovni protesti građana Petog oktobra, kao vrhunac otpora autoritarizmu tokom devedesetih, slomili su kičmu starom režimu i postavili osnovu za veliki uspon demokratije u narednoj deceniji. Ne treba zaboraviti da je to razdoblje slobodnih i poštenih izbora, velikog uspona medijskih sloboda i prava manjina, izlaska iz međunarodne izolacije, ekonomskih promena, kao i široke rasprave o važnim političkim i društvenim pitanjima na javnoj sceni i unutar političkih ustanova. Postepeno ograničavanje demokratskih dometa počinje u vreme ekonomske krize i pretvaranja demokratskih stranaka u stranke vlasti čime su izgubile podršku i dela građana i demokratske javnosti. Posle povratka na vlast koalicije obnovljenih stranaka starog režima urušavanje demokratije se ubrzava sve do konačnog povratka autoritarizmu 2015-2016. Slom demokratskog dela političke scene je usledio posle gubitka vlasti i sistematske kriminalizacije jednih i kooptacije drugih njenih istaknutih predstavnika od strane vladajuće stranke. Posledice sloma demokratskih stranaka osećamo i danas.

* U vezi sa tim, koje su sličnosti ali i razlike u vladavinama Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića? Koliko snage je imala tadašnja opozicija a da li ona uopšte postoji sada?

– Ratovi u bivšim jugoslovenskih republikama i međunarodna izolacija devedesetih olakšali su represiju Miloševićevog režima nad prozapadnim demokratskim snagama. U poslednjih nekoliko godina bitno povoljnije međunarodno okruženje podstiče vlast da koristi sofisticiranije metode, odnosno razne vrste manipulacije i selektivniju represiju. Uprkos tome, danas je otpor autoritarizmu slabiji nego devedesetih. Gubitkom vlasti demokratske stranke su izgubile resurse za obezbeđenje klijentelističke podrške, kao i oportunistički nastrojene funkcionere i aktiviste, a onda su se posvetile odbrani ostataka vlasti na gradskom, lokalnom i pokrajinskom nivou i unutarstranačkim sukobima. Paralelno se značajni deo demokratske javnosti demobilisao. Kada je reč o civilnom društvu, njegov formalni deo se profesionalizovao i fokusirao na saradnju sa državnim organima još u prethodnoj deceniji. A zatim je Vučić bar retorički kooptirao neke od ciljeva civilnog sektora pa i istaknute pojedince. Zato u vreme ubrzanog urušavanja demokratskih ustanova te ustanove nije imao ko da brani, osim pojedinaca iz kontrolnih organa, demokratskih stranaka i civilnog društva. Masovniji protesti građana protiv autoritarizma kreću tek u poslednjih godinu-dve.

* Francuski profesor prava Mišel Troper opisao je nacističku Nemačku kao sistem centralizovane, koncentrisane moći, oličene u harizmatskom vođi, gde su institucije blokirane i u stalnom strahu, pa odluke donose tek pošto dobiju zeleno svetlo iz tog centra moći. Ako se uzme u obzir ovakvo određenje, može li se povući paralela između Nemačke tog doba i današnje Srbije?

– Poređenje sa veoma represivnim režimima između dva svetska rata je razumljivo kada je reč o aktivistima koji su osetili represiju sadašnje vlasti na svojim leđima jer dodatno legitimiše njihovu političku borbu. Ipak, očigledne su razlike između tih, veoma represivnih režima bez opozicije i novog autoritarizma koji je u usponu u poslednje tri decenije. Novi autoritarizam podrazumeva redovne višestranačke ali ne i slobodne i/ili poštene izbore, kao i paralelno zvanično proklamovanje i sistematsko kršenje osnovnih sloboda. Određeni prostor za opozicione stranke i civilno društvo postoji ali je drastično uži od onoga u demokratskim državama a vladajuća stranka sistematski zloupotrebljava javne ustanove i resurse u svoju korist i protiv opozicije. Takvi su i režimi Miloševića i Vučića.

Obnova institucija tek sa pozicije vlasti

* Koji bi bio pravi put za oporavak urušenih institucija?

– Svakako ne treba očekivati pomoć od međunarodnih činilaca, uključujući i EU, ne samo zbog kosovskog pitanja. Već godinama promocija demokratije u našem i drugim regionima nije na njihovom dnevnom redu. Jedini način za obnovu demokratskih ustanova je obnova demokratskih snaga koje će moći da se efektivno suprotstave režimu i da, kasnije, sa pozicija vlasti obezbede demokratske standarde. Pred demokratskom opozicijom je dug put organizacionog oporavka, sticanja kredibiliteta u opozicionoj javnosti i među građanima pa do stvaranja širih koalicija stranaka, NVO i lokalnih pokreta, uz aktivno vaninstitucionalno delovanje. A kada dođe do ozbiljnijih uspeha biće i međunarodne podrške. Naravno, potrošeno vođstvo demokratske opozicije, sa hipotekom neuspeha u vlasti i opoziciji, velika je prepreka takvoj demokratskoj obnovi.

Ovaj projekat finansira Evropska unija u saradnji sa listom Danas. Sadržaj ovog projekta je isključivo odgovornost lista Danas i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenja Evropske unije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari