Zoran Kesić: Zaoštravaj, Srbijo, inače ćeš skroz otupeti 1Foto: Miroslav Vujović

Ekipu „24 minuta“ čini grupa momaka koja već sedam godina deli slične stavove o životu, univerzumu i „ima potrebu da se zeza“.

Tako Zoran Kesić opisuje autore popularnog satiričnog serijala koji će u subotu na Novoj S imati jubilarno 200. izdanje. Sa čim su se suočavali svih ovih godina, šta se događalo iza scene, ali i zbog čega su u poslednje vreme zaoštrili svoju satiričnu oštricu, pričali smo sa Kesićem u vreme dok se uveliko pisao scenario za epizodu sa okruglim brojem.

Očekuje li nas neko iznenađenje u 200. emisiji i kako ćete obeležiti ovaj jubilej?

Kakvo crno iznenađenje?! Nema slavlja, nema presecanja vrpce i nema svečanog otvaranja džinovskog kartonskog broja 200 iz koga će poleteti dve stotine belih golubova i ubrzo nažalost i popadati po zemlji zbog pogubnog 5G zračenja od koga (ima na Jutjubu) crkavaju ptice, pčele i dronovi. Ali Danas naravno ne sme o tome da piše. Čik objavite ovo! Ne volim specijalne emisije, ne volim jubileje i okrugle brojeve, ne volim čak ni one naše novogodišnje „Zlatne šolje“. Uvek ispadnu lošije od bilo koje prosečne „nejubilarne“ epizode. Ono što najviše volim jeste upravo ovo što se dešava u poslednjih nekoliko epizoda. Nakon uvodnog zagrevanja i ispitivanja terena, uhvatili smo zalet i formu i sada uredno razvaljujemo. Pa ono naše. Uredno i redovno. I zato, smrt jubilejima! Živela naša redovna subotnja slavlja.

Kada vratite film i prisetite se prve epizode, kako biste je uporedili sa ovim koje trenutno snimate? Da li su teme drugačije, da li ste vi drugačiji? Koliko ste se menjali tokom godina?

Prva epizoda mi deluje kao vrtić u odnosu na današnji, recimo, fakultet. Bila je nevinija i naivnija, benignija, blaža, moguće veselija, a svakako sa zanatske strane svetlosnim godinama slabija od ove današnje. Kako su su se društvene okolnosti menjale, kako je tadašnja mlada naprednjačka vlast postajala sve beskrupuloznija, bezobraznija i lažljivija, tako se i naša emisija menjala i prilagođavala trenutku.

Ne zaboravite da „24 minuta“ kreću na B92 u momentu dok ova televizija ima nacionalnu frekvenciju sa koje nam se obraćaju između ostalih i Olja Bećković, Danica Vučenić, Suzana Trninić, Ljubica Gojgić, Brankica Stanković, urednica informative je Jelena Kosanić… Samo sedam godina kasnije na B92 nemamo sve ove sjajne novinarke, umesto njih imamo gospodina Fokusa. E pa u skladu sa takvom grozotom i propadanjem menjala se i naša emisija. Ali paradoksalno, što je u društvu bivalo gore, mi smo postajali bolji. Bolji, ali gorči.

Možete li se prisetiti najinteresantnijih detalja sa nekog snimanja, ili neke anegdote koju rado prepričavate?

Mogu da se prisetim kako smo Sale i ja nasamarili njuzovce. Sale je, za neupućene, naš reditelj Aleksandar Saničanin, i on, njuzovci i ja činimo trijumvirat „24 minuta“. Pre sedam godina smo snimili pilot-epizodu emisije i ona je emitovana na Prvoj televiziji. Prva i B92 već tada su bile sestrinske televizije. Nakon tog pilota došao je letnji raspust i par meseci drame da li će emisija „proći“, hoće li je uvrstiti u šemu, prosto rečeno hoćemo li dobiti posao. Početkom septembra 2013. Sale i ja konačno odlazimo na sastanak sa čelnicima Prve i oni nam saopštavaju da će se emisija emitovati, ali na B92. Super, još bolje! Idemo nedeljom kasno uveče posle Utiska nedelje. Kakva čast i kakav izazov tu se dokazati. U toj sreći i uzbuđenju Sale mi u kolima na putu ka redakciji Njuz.neta predlaže da njuzovcima koji željno iščekuju vesti sa sastanka javimo „jednu dobru i jednu lošu vest“. „Dobra vest“ bila je da smo dobili posao, a „loša“ da će se emisija „za početak emitovati na televiziji Hepi“. Nekoliko narednih sati prolazi u našem dramatičnom ubeđivanju scenarista Njuz.neta da je „dobro da počnemo, pa makar i na Hepiju, pa polako, Bože moj… jednog dana možda i pređemo na neku bolju televiziju. Kinta je kinta, šta ima veze“ i sve u tom smislu. Njuzovci su unezvereni. Govore da je to ispod svakog nivoa, da oni to ne žele, da se nismo tako dogovorili… Konačno, kada je jedan od njih, mislim da je to Viktor bio, počeo malo i da plače… rešio sam da je trenutak da iz ranca izvadim nekoliko piva i spektakularno obznanim „ljudi, šalili smo se. Krećemo za mesec dana na B92“. Nisu se grohotom smejali kao što to uvek bude u skrivenoj kameri. Ni danas ne znam zašto.

Koliko je teško sarađivati sa njuzovcima? Žalili ste se često da vam ne daju da pevate. Imaju li možda primedbe i na vaš humor?

Mi smo u „braku“ već sedam godina, Sale, njuzovci i ja, i kao u svakom braku i tu ima uspona i padova. Ne mogu već ni da se setim koliko puta smo se posvađali, ko se s kim posvađao i zašto. Često se oko nečega ne slažemo. I onda ja raspišem izbore, ide se na glasanje. I kako većina odluči, tako i bude. Glasamo u vezi s nekim gostom ili bendom, s tim što ja uvek beležim ko je glasao za moju opciju i tom kasnije poklanjam više pažnje, dajem mu veći komad mesa ili ga prosto više nego ostale češkam po glavi.

Možda vam je zanimljivo da znate da je ista ekipa na okupu od prve epizode do sada. Sve što ste do sada čuli i videli od nas napisali smo Viktor, Marko, Nenad, Grafa, Darko i ja. I naravno Sale, koji drži sve komande u rukama. Toj osnovi apsolutno pripada i moja Ika (supruga, takozvana žena), koja mi je ogromna pomoć i podrška. Ne samo što je kostimograf naše emisije i zadužena za moju eleganciju svih ovih godina, nego mi je i savetnik, psiholog i vozač. Njoj prvoj kukam kad nešto ne valja i delim radost sa njom zbog uspešne epizode. Dakle, kao što vidite, niko ne može da izađe iz ekipe jer je zabranjeno, a niko ne može ni da uđe zato što uvek sumnjamo da je špijun. Jedini izuzetak napravili smo prošle godine kada je u scenaristički tim primljen mladi Vlada. On je Viktorov kum. Znači može samo ako je nečiji kum. I ako je sjajan kao ovaj mali Vlada.

Ko vam je bio omiljeni gost a da to nije Draža Petrović?

Pa Draža je svakako najčešći gost, on nam je kao neki analitičarski Tito. Dakle doživotni. Ali meni lično najdraži od svih gostiju ikad mi je Koja. Zeleni Zub. Legenda Beograda i jugoslovenskog rokenrola. „Najbolji“, kao što mu i piše na kapi u filmu „Kako je propao rokenrol“. Bio nam je jednom gost, intervjuisao sam ga i bio je jednom sa bendom. To je bilo za Novu godinu. Voleo bih da se o tome kakva je bila naša emisija jednog dana sudi po činjenici da nam je u jednom novogodišnjem izdanju emisije uživo svirao bend koji se zove Disciplina kičme. Nema dalje. Jel bio Koja? Bio. Jel sviro? Sviro. Verujem da će Koja pobediti u najvažnijoj borbi koju danas vodi, a svi znamo koliko ljudi ga voli i moli se i navija za njegovo ozdravljenje.

Koliko gostiju je prošlo kroz vašu emisiju i da li ste za nekog promenili mišljenje upoznajući ga uživo u odnosu na to kako se predstavljao u javnosti?

Ne znam baš tačno koliko ih je prošlo, ali svakako je suviše. Neki gosti kakvi su bili, bolje da ih nismo ni zvali. Sačuvaj Bože! Ponekad sedim tamo, za onim mojim stolom, slušam onog gosta kako priča i mislim se „sve ove minute mogli smo da iskoristimo za nešto pametno“. Pa bolje i da sam otpevao nešto nego ovo. I tačno mi bude žao, a to se lepo može i videti na mom licu. Obratite pažnju kad je gost smarač, kako pobledim i nije mi ni do čega. Ali priznajem, ima i prijatnih iznenađenja. Pomenimo recimo Bajagu. To je jedan naš poznati pevač. Svi znamo, Bajaga – dobar dečko, vole ga majke, znamo sve pesme, uvek možeš da slušaš Bajagu… ali nećete vi Bajagu čuti ni na koncertu da nešto mnogo priča sa publikom, da izvaljuje neke fazone… hoću da kažem, uvek je odmeren, prijatan, korektan. Ali onda, posle snimanja, odeš sa celom ekipom i Bajagom na piće. I upoznaš čoveka koji je potpuni urnebes. Čija je svaka priča, a ima ih ohoho, mali stendap nastup. Shvatiš da se celo društvo u kome su profesionalni scenaristi, komičari, ljudi kojima je u opisu i posla i života da budu zabavni, smeju jedino i isključivo Bajagi. Naravno, on ima olakšavajuću okolnost da svaku priču priča glasom Bajage, što je već samo po sebi zabavno.

Na koju emisiju ili prilog ste posebno ponosni i zašto?

Mnogo je bilo momenata kada smo svi zaista mogli da budemo ponosni na ono što smo uradili. I mnogo je tih „najboljih epizoda ikad“. One se uglavnom dešavaju kada su neke dramatične i stresne okolnosti, pa mu onda mi valjda dođemo kao neki glas normalnosti. Kao potvrda da ipak nije ceo svet poludeo, da nas ima još koji slično razmišljamo. Evo trenutno sam ponosan na naše epizode u doba korone. Pitao sam se kako ćemo funkcionisati u okolnostima fizičke odvojenosti, dakle pisanja scenarija na daljinu, preko Skajpa. Brinuo sam se da li će emisija postati dosadna zbog činjenice da suštinski imamo samo jednu temu. Kako bez publike, benda, gostiju u studiju? I desilo se pravo čudo. Naše epizode duže su nego ikad. Trajemo po sat vremena već nedeljama unazad. Kao da želimo i sami sebi da dokažemo da i ovako umemo i možemo. Da se već toliko poznajemo, poštujemo i volimo, da i na daljinu možemo da proizvedemo takav kvalitet scenarija kakav bi bio nemoguć bez te bliskosti među nama. I lepe su nam emisije. Optimističke. Dobrim delom zahvaljujući i svim onim našim gledaocima, talentima iz svojih soba koji nam šalju snimke. U ovom zatvoru u kome se svi nalazimo, emisije su nam životnije, slobodnije i šarenije nego ikad. Rekao sam momcima iz ekipe pre neki dan da smo toliko dobri u doba korone, da kad se ovo završi, slobodno možemo jedno mesec dana da emisije pravimo „u leru“. Od stare slave. Probaćemo da napravimo i jednu baš sranje epizodu. U 200 epizoda stvarno je glupo da nemamo bar jednu jako lošu. E ta stiže posle pandemije!

Vaša satirična oštrica ne štedi nikog. Vlast je najviše na udaru, što je i logično. Ipak, bilo je kritika da radite za Vučića, da ste njegov paravan, da vas cenzurišu… Kako ste doživljavali te kritike i zašto su, po vašem mišljenju, pojedini bili skloni tako da vas vide?

Nerviraju me kritike. U stvari ne, lažem. Kritike me pokreću da debatujem, da dokazujem da smo mi u pravu. Da kritika nije na mestu. Ali to je sukob mišljenja i to nije ono što mi smeta. Ali nerviraju me laži. Što je dobra okolnost za posao kojim se bavim. Mene zaista nervira laž. Ne podnosim je. A kada je još laž u koktelu sa bezobrazlukom, površnošću, primitivizmom i glupošću… onda potpuno popizdim. I za emisiju je to super. Uopšte ne moram da glumim da me nešto iznerviralo, samo se prepustim besu. Od najčešćih laži o našoj emisiji mogu da nabrojim to da „radimo za Vučića“… ali i jednako čestu da „radimo za Đilasa“. Kao da se podrazumeva da moraš „za nekoga da radiš“, pa samim tim da govoriš onako kako taj koji te plaća želi. Možda je nekim ljudima prosto previše dosadna ideja da su naše reči samo i isključivo plod našeg mišljenja o nečemu. Plaća nas televizija na kojoj se emitujemo, a pričamo ono šta hoćemo. I to ponekad uprkos političkom opredeljenju televizije. Ali to valjda nije uzbudljivo kao „pouzdana informacija“ da smo „nečiji ljudi“. Popularne su takođe teorije da nas plaća Soroš, da smo autošovinisti, a ja lično da pljujem sve što je srpsko, da nas finansira EU pa zato nikada ne kritiikujemo nju, da nas plaća Amerika pa nikada ne diramo Ameriku, da nas plaća NATO, pa nam je zato NATO tabu tema itd… Koliko nas, po tim pričama, njih plaća, ja mislim da bismo do sada svi bili tajkuni. Besmisleno je uopšte demantovati takve idiotluke, baš kao što je uzaludan posao baktati se onima koji ih pišu. Satisfakciju i ličnu i profesionalnu mi predstavlja jedino da našom emisijom iritiramo i nerviramo takve mozgove, jer kao što više puta naglasih… volim da nerviram gadove.

U poslednje vreme ste prilično oštriji nego prošlih godina. Zašto? To je bilo primetno i dok ste bili na TV O2.

Pa izvinite i okolnosti su oštrije. Bezobrazluk pre svega vlasti (ne zanemarujemo ni kritiku opozicije kad god se „nameste“ a umeju da se nameste) sve je veći i veći. Oštriji smo možda i jer smo sve stariji, pa samim tim sve manje vremena imamo za život u laži, truleži, u vladavini prosečnih i poslušnih. Sve više nam je muka od svega i sve više shvatamo da ako se nešto drastično ne promeni, nećemo imati čime da decu zadržimo u našoj zemlji. A ja bih voleo da mi deca budu tu i kao tinejdžeri i kao momci i tu da se ožene i da ih gledam i njih i snajke i unuke jednog dana. Neću da mi odu. I zato ću da učinim sve što je u mojoj moći da im promenim zemlju u kojoj želim da ostanu, da je učinim iskrenijom, pravednijom, veselijom i da oni sami požele u njoj da ostanu.

I što bi se reklo, „ne slažem se sa pitanjem“. Nije pitanje zašto smo mi oštriji, nego zašto svi koji misle da ovde možda nešto i ne štima kako treba, nisu oštriji. Vlast je trenutno ubeđena u svoju moć kupljenim, ucenjenim i medijski hipnotisanim glasovima. Nisu u opasnosti od nedovoljno oštre ili potpuno otupele javnosti. Omladina, studenti koji bi trebalo da budu pokretači promena i energija koja nam svima daje krila – slabo, tunjavo, bezmudo i nikakvo… čast blistavim izuzecima. Ali da vidiš kad bi se svi u svojim profesijama, domenima, poljima delovanja, zaoštrili, kako bi se narativ vlasti promenio. I zato poručujem, zaoštravaj, Srbijo, inače otupećeš skroz!

Ko vam je sa političke scene najinspirativniji za „obradu“?

Ma zna se ko nam je „glavni junak“ još od prve epizode, nije to nikakva tajna ni novost. Ali gledamo da ubacujemo nove likove. Jer zahvalni su, brate, za komediju, greota ne osvetliti reflektorom sve te šrafove u mehanizmu ovog sistema. Ponekad mi cela ta konstrukcija ministri-urednici medija-novinari-analitičari-lokalni šerifi-direktori javnih preduzeća deluje kao vojska. A zna se u vojsci šta je – „naređenje, izvršenje“. Dođe recimo komanda „od danas, pa narednih mesec dana ključna reč je mediji sa tajkunskim predznakom“. I onda vidiš kako svi šrafovi disciplinovano kokodaču upravo tu zadatu frazu. Ili stigne komanda, domaći zadatak na zadatu temu „žele da izoluju Vučića kako bi korona pobedila“. I onda imamo taj domaći u najrazličitijim oblicima i formama. Krle mudro izgovara tu nebulozu, praveći se da je on sam, svojim krlovskim intelektualno prosedim promišljanjem došao do toga, Đuka onako narodski sočno, prilagođeno jeziku krda isto to govori, na Studiju B se čitaju saopštenja sa tim sadržajem, spikeri Pinka izgovaraju iste te reči trudeći se da ne izgledaju kao da su oteti i primorani na to, Sarapa i Dea će to upitati svoje goste koji su već došli izbrifovani za narativ „oni žele da korona pobedi“, ponoviće to i Vesić i Vulin, ubaciće to u svoja pitanja na konferenciji za medije i Boki, Goca i Barbara, izunjkaće to i Marić u svojim emisijama, a za slučaj da nismo to već 1.000 puta čuli, eto je i premijerka Brnabić da papagajski ponovi ono što joj je naloženo da kaže. Eto, to mi je inspirativno za obradu. Papagajski mehanizam poslušnosti i hoće li iko ikada iz te gomile reći „neću“.

Kako ekipa „24 minuta“ podnosi ove karantinske dane?

Odlično, pravo da vam kažem. Pišemo emisiju od kuće. Ja odem već obučen i skockan u studio, Ika me i našminka u kolima, snimim, vratimo se kući. Prilagodili smo rad okolnostima samoizolacije i mogu vam reći da smo svi vrlo disciplinovani i da poštujemo propisane mere. Naravno da ćemo u emisiji kritikovati ako nam se nešto učini da je nelogično i pogrešno, to nam je uostalom i posao. Ali, bilo bi jako ružno i neiskreno da u emisiji pozivamo ljude da ostanu kod kuće, a onda mi sami ili pre svega ja kao najistaknutiji, odem da se šetkam, sunčam, uživam na suncu. Navikli smo se na ovakav „sobni“ ritam rada i prosto se plašim šta će se desiti kada opet budem morao uživo da gledam te scenarističke njuške.

Da li ste očekivali da će emisija ovako dugo trajati i šta planirate za budućnost?

Mislim da niko od nas nije ovako daleko razmišljao kada smo počinjali. Uvek smo planirali od epizode do epizode. Želeli smo da napravimo emisiju kakvu bismo i sami kao gledaoci voleli da pratimo i mislim da smo u tome još odavno uspeli. Zatim nam je cilj bio da podižemo kvalitet. Svega – scenarija, forme emisije, dinamike, vizuelnog identiteta, mog voditeljskog nastupa, da uvodimo i isprobavamo nove stvari… Svaka nova epizoda uvek nam je predstavljala i novi početak i novo dokazivanje. Ne znam kako i kada se dogodilo da „24 minuta“ postanu ovako bitni i dragi ljudima, čitavim porodicama, otkud to da nas i mala deca jako vole, zašto svaka druga baba na ulici želi da me poljubi u obraz, zbog čega mi i neki mladi momci namiguju… Sve mi je to i dalje neshvatljivo, ali ne trudim se previše ni da razumem. Čoveka može malo da ponese tolika pažnja, ljubav i očekivanje javnosti… i onda da pomisli da su i on i njegovo delo mnogo važniji nego što u realnosti jesu. I zato smo i danas i pre sedam godina mi i dalje grupa momaka koja deli slične stavove o životu, univerzumu i svemu ostalom i ima potrebu da se zeza. U budućnosti planiramo… pa ništa naročito. Da promenimo ovu zemlju na bolje, srećnije i lepše. I onda da batalimo političku satiru i posvetimo se snimanju serija i filmova. Pa ono, standardno.

Žena i ja smo svaki dan Krizni štab

Pratite li redovne konferencije Kriznog štaba i gotovo svakodnevna vanredna obraćanja predsednika Srbije? Kakav utisak na vas ostavljaju? Čini se da su baš inspirativne za vašu emisiju.

Ne gledam baš svaku, mrzi me. Imam ja i pametnija posla. Recimo da čitam i da gledam serije. I da sprečavam decu da se ne poubijaju u kući. Pa žena i ja smo svaki dan „Krizni štab“ ovoj našoj dvojici klinaca koji više ne znaju šta će od sebe i onda moramo da ih ubeđujemo da ovo polako prolazi, da ćemo za koji dan da ublažimo mere i da smo izravnali krivu. Gledaju nas deca u čudu šta pričamo kao što svi mi zblanuto slušamo Nestorovića. Nismo zvali u emisiju nikoga od članova Kriznog štaba, jer ipak smatramo da satirični okvir „24 minuta“ nije trenutno primeren za nastup ljudi od kojih očekujemo konkretne podatke i koji se bave i te kako ozbiljnim poslom.

Možda nešto o Vulinu

Kako izgleda priprema za emisiju – od početnih ideja, pisanja scenarija, pa sve do snimanja?

Ništa naročito. Stavljamo ideje i inserte na našu Fejsbuk grupu, a kada se nađemo u redakciji, lepo napišemo na tabli sve potencijalne teme i možda nešto o Vulinu. Onda već dođe vreme za ručak, pa dok se poruči hrana, dok hrana stigne, dok se jede, dok se odmori, eto već i vreme da se ide kući. Sredom i četvrtkom napišemo celu epizodu i petkom je snimanje. To snimanje je meni veliko zadovoljstvo zato što označava početak vikenda. A i celu epizodu smo pre samog snimanja već doživeli, izmučili se njom, porodili je, proživeli… tako da je snimanje puka egzekucija. Doduše zabavna, a ponekad i urnebesna, pogotovu kada sam ja raspoložen, kada me publika ne nervira i kad imamo neki dobar bend.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari