Zdravstveno zadrugarstvo – stari model za novo doba

I neće moći građanima dugoročno da pruži usluge kakve će, zahvaljujući napretku, biti dostupne i neophodne. Kako međunarodne organizacije, poput Svetske trgovinske organizacije, protežiraju privatne oblike zdravstvenog osiguranja, postojanje zdravstvenih zadruga bilo bi apsolutno opravdano i u skladu s modernim postulatima, samo što se novac ne bi uplaćivao privatnim osiguravajućim kućama, nego zadrugama. Zato bi bilo korisno da se u programu oživljavanja zadrugarstva u Srbiji, koji se pod sloganom „500 zadruga u 500 sela“ već realizuje, pažnja posveti i udruživanju u oblasti zdravstva. Utoliko pre što zdravstveno zadrugarstvo, iako danas gotovo zaboravljeno, nije „tikva bez korena“ na našim prostorima. Nakon Prvog svetskog rata Srbija je bila devastirana ne samo u ekonomskom, već i u svakom drugom smislu, uključujući brojne medicinske i sanitarne probleme. Gubitak lekara i stručnog kadra zbog rata (danas se isto događa zbog migracija) posebno se osetio u ruralnim područjima. Stvaranje srpskih zdravstvenih zadruga prvi je inicirao dr Gavrilo Kojić, u nameri da se podigne kvalitet zdravstvenih i sanitarnih usluga (s akcentom na prevenciji) i ublaže problemi u vezi sa preranom smrtnošću stanovništva, naročito u seoskim područjima. Ali, veliku zaslugu za osnivanje zdravstvene zadruge u Brusniku imao je učitelj Dušan Jeremić, kao što su za osnivanje zdravstvenih zadruga u drugim mestima istočne Srbije – Rgotini i Brzoj Palanci, takođe bili najzaslužniji učitelji – zdravstveni zadrugari.

Zdravstveno zadrugarstvo (jednu zadrugu činilo je 300 do 500 porodica), finansiralo se od članarine, čija bi visina zavisila od stepena zdravstvenog osiguranja i broja osiguranih porodica. Te zadruge bile su inicijalno formirane zahvaljujući podršci Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja tadašnje Kraljevine SHS. Doduše, ideja o osnivanju zdravstvenih zadruga rođena je znatno ranije – na Prvom kongresu Saveza zemljoradničkih zadruga 1895. godine. Tada je počelo osnivanje fondova za pomoć zemljoradničkim zadrugama, pa je predloženo da se pitanja zdravstvene i socijalne zaštite seoskog stanovništva rešavaju u zdravstvenim zadrugama, ali na principima zemljoradničkog zadrugarstva. To ukazuje na očiglednu vezu sa privrednim zadrugama, u ovom slučaju zemljoradničkim. Tada su dolazili stručnjaci iz celog sveta da vide to čudo od zdravstvenog zadrugarstva u siromašnoj Srbiji. U okviru zdravstvenih zadruga, nije se radilo samo na kurativi, već i na preventivi i obrazovanju stanovništva, uticalo se, između ostalog, na izgradnju vodovodne mreže, ali nije izostala ni edukacija stanovništva u vezi sa pravilnom ishranom. Godine 1949. ove zadruge su uključene u sistem javnog zdravlja, a onda smo, s početkom etatizma, sami to ukinuli…

Ali, vratimo se aktuelnom trenutku. Ako analiziramo strukturu korisnika invalidskih penzija, možemo videti da su u oko 30 odsto slučajeva uzrok preranog penzionisanja – tumori, a u 26 odsto – bolesti krvotoka. To je veliko opterećenje za penzioni fond. A zahvaljujući prevenciji i edukaciji ukupan broj obolelih mogao bi da se smanji za oko 50 odsto. Upravo to su nekada radile zdravstvene zadruge u oblasti infektivnih bolesti… Osim toga, raste broj penzionera, baš kao što se produžava i životni vek, ali, čini se s razlogom, postoji bojazan da će savremena medicinska dostignuća biti dostupna korisnicima penzija u Srbiji. Argument više u prilog tezi da su zdravstvene zadruge, takoreći, neophodne. Utoliko pre, što se ovakvim oblikom udruživanja mogu prevazići brojni problemi.

Autor je doktorand ekonomije i strukovni specijalista medicine