Igra Bele kuće sa Iranom 1

Američka obnova sankcija Iranu – pre svega sprečavanje izvoza nafte – najnoviji „hod po žeravici“ Donalda Trampa kao da više brine mnoge predsednikove saveznike nego ajatolahe. Zvanični Teheran, sigurno ozbiljno pogođen zabranama, računa da su mu sopstveno iskustvo u odnosima sa Vašingtonom i potrebe mnogih u svetu, dovoljan štit od udarca iz Bele kuće.

Tramp je pobedničko uverenje prikazao tviter posterom, koji kao da je bio „inspirisan plakatiranjem televizijske serije Igra prestola“:

„Sankcije stižu petog novembra!“ Ovakva objava bi mogla da bude smešna, da nije tako ozbiljna – propratio je jedan komentator.

Kaznene mere, najavljene pošto je predsednik Tramp u maju napustio međunarodni sporazum iz 2015. kao „najgore ikad obavljen posao“, po kome se Iran odrekao nuklearizacije, a sledeće godine bio oslobođen jarma većine prethodnih sankcija, sada su stupile na snagu. Novi zahtevi američke administracije su još stroži, a među dvanaest tačaka najpreča i nije bomba. U iransko poštovanje dogovora uvereni su inspektori UN, EU, Rusije i Kine.

Državni sekretar Majk Pompeo pored ostalog traži ideološko „odricanje od revolucionarnog kursa, zaokret za 180 stepeni“ i – u praksi – da se „šiitski klerikalni režim povuče iz Sirije gde je kritično važan Asadov saveznik“ i da prekine dugotrajno održavanje regionalnih „napasti“ – pokreta Hizbula i Hamas. Zahteva i da Iran prestane da pomaže Hute u Jemenu, sa kojima ratuje Saudijska Arabija, uz podršku SAD.

Po proceni Ali Vaeza iz Međunarodne krizne grupe „tako nešto je poput dečje mašte“. Stroži procenitelji se ne ustežu da kažu da je Trampovo odbacivanje nuklearnog sporazuma, za njega Obaminog čeda, „pre svega glupo“.

Vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei, već prvog dana uzvraća Trampu: „Dvoboj Amerike i Irana dosad traje četrdeset godina, uz sve različite udare na nas – vojne, ekonomske i medijske.“ I dodaje: „Sjedinjene Države su ukaljale svoj prestiž i biće konačni gubitnik, a pobednička strana je Islamska republika.“ Predstavnik Ministarstva spoljnih poslova nešto pažljivije bira reči: „Mogućnost da Vašington postigne svoje ekonomske ciljeve ovim sankcijama je veoma udaljena, a sigurno nema izgleda ni da ostvari političke.“

Stvarnije od državne patriotske analize zvuči mišljenje Iranca Kasra Nađija, novinara farsi servisa Britanskog radija: „Sankcije će oslabiti vladu u svakodnevnom vođenju zemlje. Razorno će delovati i na obične građane, koji već žive pod teretom stalnog povećanja cena, nestašica i pada vrednosti nacionalne valute. Sve to će staviti predsednika Rohanija pred velika iskušenja. Iransko jezgro čvrste ruke vidi priliku za promenu vlade, dokazujući da vanredni uslovi zahtevaju vanredna rešenja. Ali vrhovni vođa Ali Hamnei nije u to tako siguran. Preuzimanje upravljanja zemljom pod ovakvim uslovima za njega i tvrdu struju koju podržava mogao bi da bude gorak napitak.“

Analitičar londonskog Spektatora skenira drugu stranu: „Bela kuća ima u glavi da se igra drama u kojoj ona nameće sankcije i obara mule na kolena. Stvari teku potpuno drugačije. Ako se radi o obuzdavanju Irana, Tramp zaista živi u svetu mašte. Zvanično, udar u srce iranske privrede zbog navodnog kršenja nuklearnog sporazuma i neobuzdavanja raketnog programa. Istorija sankcija protiv režima izaziva nacionalistički otpor među stanovništvom ne toliko prema vladajućoj eliti već prema dalekoj zemlji koja ih je surovo nametnula. Trampova bliskoistočna politika – oslonjena na pretpostavljenog saveznika, Saudijsku Arabiju uparenu sa Izraelom, kako bi se ukrotio zajednički nestaloženi protivnik, Iran – ne ostvaruje mnogo naklonosti ni „kod kuće“, u Americi.“

„Pogrešan put da se kazni Teheran“, zaključuju i američki politikolozi, profesori Henri Farel i Abraham NJuman u NJujork tajmsu.

Mreža obnovljenih „popravnih mera“ pored izvoza nafte obuhvata industriju energetike, brodski transport, banke, poslove osiguranja, ali i pojedince stavljene na „crnu listu“ i različite kolateralne ciljeve širom sveta.

Nafta, inače, čini dve trećine iranskog izvoza i donosi polovinu vladinih prihoda. U septembru ove godine dnevna proizvodnja je bila 3,4 miliona barela.

Američka pretnja kupcima je da uvoz nafte iz Irana mora da bude „sveden na nulu“, uz privremene taktičke dozvole grupi od osam saveznika, odnosno zemalja „sa posebnim potrebama“.

Kina, glavni trgovački partner Teherana pitijski, već dovoljno zavađena sa Amerikom, poručuje da će „zakonita trgovina biti poštovana“.

EU pokušava da zaštiti svoje kompanije i poslove, a i nuklearni sporazum sa Iranom (potpisnici Zapada su zajednički izrazili žaljenje zbog poteza SAD), pa pored glasnog protivljenja Trampovom koraku, Evropa nagoveštava posebnu „obilaznicu“, novu organizaciju za međunarodno plaćanje. O tome, čuje se, razmišljaju i Rusija i Kina. Postojeća ustanova za naplatu i poravnanje potraživanja u Briselu počiva na dolarskom obračunu i Vašington bi rado da iz nje isključi Teheran. To je – opominju poznavaoci čak i u Vašingtonu – igra vatrom, jer bi na kraju skupu cenu mogli da plate Amerikanci, ako dolar više ne bude gospodario plaćanjem na svetskoj pijaci nafte.

Veruje se, ipak, da će Amerika žmuriti da „nešto iranske nafte teče“ kako cene ne bi pobegle kontroli i razumu“. Sem toga stručnjaci predviđaju da Saudijci i Rusija žele da povećaju isporuke kako bi se ublažila „iranska suša“. Odmah se i pitaju da li Rijad ima dovoljne kapacitete, a da li Moskva – bliska Teheranu – ima političku želju.

Šahovskim jezikom rečeno – naftna simultanka se nastavlja. Sigurno da se ne igra brzopotezna partija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari