„Dana 28. marta 1999. godine bili smo među devetnaestoro žena i dece izvedenih iz naše kuće u Podujevu od strane rezervne jedinice srpske policije Škorpioni; naterali su nas da uđemo u komšijsko dvorište i stanemo uza zid. Nije im bilo važno što je najmlađe dete bila beba od dvadeset i jednog meseca, ni to što je najstarija žena imala 72 godine.

 Njih petnaest ili šesnaest, naoružanih automatskim AK47 puškama, pucali su čitav minut. Bio je to najduži i najtraumatičniji minut u našim životima, minut koji nas je zanavek promenio. U gomili tela ležalo je četrnaestoro mrtve dece i žena. Među žrtvama su bile naše majke, dva brata, sestra, baka i sedmoro porodičnih prijatelja. Ubice su otišle, pretpostavljajući da nema svedoka – to je bila greška za kojom će zažaliti tokom naredne decenije. Petoro nas iz šire porodice (Fatos – 12; Jehona – 11; Liria – 8; Genc – 6; Saranda – 13) preživelo je pokolj, iako su rane od više od 30 metaka potpuno izmenila naše živote.“ Fatos Bogujevci, Jehona Bogujevci, Saranda Bogujevci.

„Ako nas neko pita jesu li preživeli. Jesu.“

„Ako nas neko pita jesu li se u bolnici u Prištini plašili za svoje živote, jesu“.

„Ako nas neko pita, je li suđeno ubicama. Jeste“.

„Ako nas neko pita jesu li ubice osuđene. Jesu.“

Prilazim Kulturnom centru Beograda, gde Hartefakt fond i Kulturni centar Beograda (KCB), izvode izložbu „Bogujevci/vizuelna istorija“. Između „Ruskog cara“ („Zagreb“) i nepostojećeg, iščezlog, uništenog i prodatog bioskopa „Jadran“, „Jugoeksportovih“ izloga (valjda se to tako još uvek zove), oni porodični, oni „čisti“, oni „odani“, oni „patriotski“, ona „deca“, kao i uvek u ovakvim prilikama „kada je srpstvo ugroženo“, u „pojedinim medijima“, kada se građani sami od sebe „uznemire“, oni dođu, stanu i viču, izbacuju parole, i viču, iz daljine njihovo zborovanje čuje se kao buka.

Stoje baš na mestu gde su se svojevremeno, devedesetih, pojavile tezge sa kapama, šajkačama, grbovima, i čašama sa četiri S, beše to dirljiv ulaz u Knez Mihailovu. Onda su se tu nakon junačkog ratovanja, što se vidi iz uvoda u izložbu Bogujevci sa početka ovog teksta, pojavile majice sa likovima i porukama Radovana Karadžića i Ratka Mladića, da bi neposredno posle oktobra 5. tu, na tom mestu, na ulazu u Knez Mihailovu, bio zadenut jedan pokretni kiosk, naime jedna kolica sa ringlom, ili već nekim „grejnim telom“ na kome su se pekle jabuke u šlafroku, a njihov miris se širio na sve strane. Ispred samog „Cara ruskog“, na vetru su se vijorili umetci za kosu, kao skalpovi, i razne druge džidžabidže. Tu sada stoji naša desnica, kažu ekstremistička, i viče protiv izložbe kosovskih Albanaca u KCB-u i u Beogradu.

„Tamo gde je bio 'Šiptar' biće savremena umetnost“, napisao je Branimir Stojanović 2008. u povodu nasilno sprečenog otvaranja izložbe (nacionalističke i klerofašističke grupacije, tumači i sprovodioci srpske državne politike). „Odstupanje/savremena umetnička scena Prištine“, u novinama „7. februar“, glasilu radnika u kulturi, koji su ustvrdili da je time, nasilnim sprečavanjem otvaranja izložbe, uvedeno vanredno stanje u savremenoj umetnosti u Srbiji.

Umesto da se vanredno stanje ukine time što će se izložba „Odstupanje/savremena umetnička scena Prištine“ galerije Kontekst otvoriti u „boljim vremenima“ ili „kada budu bolja vremena“, umesto galerije Kontekst u Centru za kulturu Stari grad, otvoren je „Parobrod“.

Izložba Hartfakt fonda u Kulturnom centru Beograda „Bogujevci/vizuelna istorija“ večeras je otvorena, uprkos kampanji protiv i uprkos „mišljenju većine“, otvorena je u jednoj zvaničnoj instituciji, državnoj, gradskoj, otvorena je Dnevna soba, Porodično stablo, život porodice Bogujevci „pre“, zatim Bolnička soba i Sudnica, život koji su živeli „posle“.

Za razliku od od onih koji viču napolju, i vikali su sve dok nisu obavešteni da je premijer Ivica Dačić stigao na „lice mesta“, na izložbu (u jednom času videla sam izraz njegovog lica u šoku), nastradali, ubijani, postali su autori. Fatos Bogujevci je grafički dizajner, Jehona Bogujevci je grafički dizajner, dok je Saranda Bogujevci danas umetnica i kustoskinja koja radi u Mančesteru.

Bogujevci se, zapravo, svojim umetničkim radom suočavaju sa sopstvenim životom „pre“, smrt je od njihovih života načinila artefakt. Ta majica, ta jedna jedina majica u staklu, izložena majica, jeste ona vremenom (u smislu trajanja), a i vremenom (u smislu vremenskih pojava) osušena ruža koja je, po Dorflesu, prvorazredni artefakt, za razliku od upravo na grob položene sveže ruže.

Čini mi se važnim primetiti koliko je kiča na spomenicima žrtvama (u ratovima 1991-1999.), koliko je „umetničkih“ radova dovelo u pitanje žaljenje, a koliko dokumentarni predmet (majica), ono neartificijelno, može biti katarzično.

I to je ono što se „dogodilo“ na izložbi radova o „događajima koji su se dogodili“. Možda će stvarni predmeti sa izložbe „Bogujevci/ vizuelna istorija“ zaista biti dokazom, pa i bukvalnim, sudskim, da je „ono što se dogodilo“, u istinu i dogodilo, nadasve zločin, koji su počinili ljudi i država, kako to Žene u crnom kažu,“u naše ime“, ti su ljudi zločinci, subordinirane jedinice srpske vojske. Ubijali su, pucali bez prestanka u sve živo što se miče, pa i detetom bilo, i to se ne može relativizirati, ili razmeniti, ili pojesti, ili oćutati, ili prespavati.

Što znači da izložba „Bogujevci /vizuelna istorija“ jeste kao da imate metak iz Vukovara 1991. u džepu da biste na sudu, a i van njega, post festum, i sa „istorijske distance“, dokazali da je Vukovar u istinu razrušen.

Verovatno bi svaki drugi spomenik, „omaž svim porodicama i žrtvama rata“, bio zapravo „pakovanje“ sećanja za njegovo „magacioniranje“, pa i odlaganje. Vizuelna istorija, Bogujevci vodi nas u podrum KCB-a kao u raj onih od čijeg je života napravljen pakao, kao u kontinuitet koji nikada neće biti uspostavljen, baš kao što se ni porodično stablo Bogujevaca, u celini i prirodno, nastaviti neće.

Pucali su čitav minut.

Fatos Bogujevci, Jehona Bogujevci i Saranda Bogujevci smogli su snage, dohvatili se znanja i umeća da pogledaju, da gledaju u taj dan i u život pre toga dana, konačno: dečji život, onaj koji se najviše pamti, i da ga učine javnim, po cenu bola istine.

Možda će nas ova izložba potaći da nikada više ne izgovaramo „ono što se dogodilo“, „događaji koji su se dogodili“, „sinoćna događanja u gradu“, „ispoštovati đin­ića“, „ispoštovati“, „ispoštovati“…

Nemojmo „ispoštovati“. Poštujmo. Mrtve. „Bogujevci/vizuelna istorija, omaž svim porodicama i žrtvama rata“, hvala.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari