Osluškujući šta obični građani i privrednici razmišljaju, dolazimo na ideju šta bi prvo trebalo usvojiti, a šta ukinuti u novom parlamentu. Naš prvi „pik“ za hitan ulazak u Skupštinu jeste Zakon o poreklu imovine državnih funkcionera, bivših i sadašnjih. Kao početna i ključna tačka borbe protiv korupcije i „obrnute ekonomije“. Jer je sada na sceni selektivna pravda. Sa velikom uticajem političke odmazde i revanšizma. Sadašnjih protiv prethodnih.

Procesuiraju se „benigni“, a preskaču „maligni“ slučajevi. Koji su svuda oko nas. Sve nas iritiraju, a niko ih ne dira. Svaki bogati državni i partijski funkcioner – poslanik, ministar, predsednici (od države do opštine) i ostali su kandidati za naš „pravedni“ zakon. Pošto nijedan političar, bez dodatnih prihoda koje mora dokazati, teorijski ne može biti bogat. A ima ih na sve strane. U svim partijama i izvršnim vlastima. Više puta smo „zahtevali“ ovaj zakon, uključujući i predlog numeričkog modela. Dakle, niko od partijskih i državnih funkcionera ne može u stalnoj i pokretnoj imovini (uključujući i „keš“) imati više od 168.000 evra. Prosto pomnožimo 240 meseci (20 godina od uvođenja višestranačkog sistema, kao teorijski maksimum) sa 700 evra, kao maksimalno moguću mesečnu štednju. Pa se od imovine odbiju drugi prihodi koje „političar“ može dokazati, krediti i minusi, i tačka. Nema boljeg pristupa i modela borbe protiv korupcije, ako se pođe od sebe, svojih i „tuđih“ kolega. Sa univerzalnim, unapred poznatim i za sve jednakim pravnim normama. Ko ima više, pogotovo mnogo više, eto dokazane korupcije. Ne možemo večito po korupciji biti na vrhu svetske liste država, dok su političari većinom „pošteni“. Oni koji su položaj posebno naplatili (van redovne plate), moraju sve vratiti, krivično odgovarati i biti trajno ili na određeni rok, lustrirani iz političkog života.

Istovremeno, napolje, iz stvarnog života, treba da ide Zakon o maksimalnim rokovima za plaćanje obaveza. Onih famoznih 45 dana za državu i JP i 60 dana za privredna društva. Nije u Srbiji prosečan valutni rok plaćanja obaveza bio preko 120 dana zato što nije bilo zakona, već zato što je to kreirao realni privredni život. Besparica, nelikvidnost, sporost sudova, fingirani stečajevi (na jednu firmu se nagomilaju obaveze, a preko druge se radi) i slično. Da je suština važnija od forme, pokazuju rezultati. Prosečan valutni rok iznosi i dalje 120 dana. Šta vredi zakon kad nema para i kad „obrnuta ekonomija“ traje. Može zakon predvideti i sedam dana i zapretiti drakonskim kaznama, opet će biti 120 dana. Ili niko ništa neće raditi. Najgore je kad zakon postoji, a ne primenjuje se. Jedino je još gore, kad taj i takav zakon, kad vam zatreba, uvek možete aktivirati i odrati „nepoželjne“. Valutni rokovi su bitni elementi ugovora kao izraz volje dvaju strana. Šta ugovore, to je zakon. Ako treba zakonom nešto regulisati, onda je to klauzula da javna preduzeća za ugovorene rokove moraju davati menice kao sredstva obezbeđenja. A valutni rok će se brzo smanjiti kad privreda krene, kad dođu investicije, kad se sudovi ubrzaju, kad se sistemski iskoreni jedan od glavnih sindroma obrnute ekonomije – dug je najbolji drug.

Novi mandatar najavljuje bolne reforme i primat ekonomije nad politikom. Naš predlog je test iskrenosti nove vlade. Ako bude kako piše u naslovu – zakon o poreklu imovine političara i državnih funkcionera „in“, zakon o maksimalnim rokovima za plaćanje „out“, vlada će dobro startovati. Ako ne bude, eto dokaza da ni nova vlast neće donositi nijedan zakon na kome bi i neki „njihovi“ mogli „pasti“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari