Žurim nešto poslati Danasu za sjutra, a sve kao u ružnom snu, u ono kad bježiš od nekog ili nečeg strašnog, pa nikako, saplićeš se, stalno padaš, ne uspijeva ti pobjeći, a ne možeš se probuditi, bar tako spasiti. Tražim šta bih, sam ne nalazim bilo šta, što ne bi bilo banalno ko život koji život i nije. Nekako se sjetih, Avdaga mi pomoći može.

Abdulah Sidran
ZNALO JE BITI VREMENA

Znalo je biti vremena kad duša ciči.
Oči, srce i ruke, prepuni budu straha.
Na mrtve svoje u trenu počnem da ličim,
tijelo mi lomača biva, gnijezdo sveopšteg praha.

Znalo je biti vremena kad duša pjeva.
Vjetru i kiši, trnu i cesti, nasmijan pruža naklon,
kao da nikad nesretan ne bjeh ni gnjevan,
niti me ikad slamao očaj i stvari crni zakon.

Znalo je biti vremena kad duše nema.
U domu njenom stoglavo ništa zjapi
i tamne posvuda pipke širi nezbivanja neman,
a žestoke kiše udaraca niotkud ni kapi.

Tek tad je urliko u oku ustrijeljen vepar!
Svemu je duša sestrom znala biti, i bila,
al nje kad nema, dok svijetom vlada kosmički nepar – blago je i toplo strašno lice ništavila.