Trenutačno se na svakom dijelu ekumene čita samo na kratak rok, za „našeg života“. Pa na duži rok, onaj koji podrazumijeva povijest, ostaju samo dvije mogućnosti. Od kojih, kako sad stvari stoje, stanje – vrijeme „Pobješnjelog Maxa“ nema alternativu. Jer ideja o pravnoj i ekonomskoj jednakosti ljudi nema ama baš nikakvu šansu.

Procenat onih koji drže lovu, prema onima koji žive u bijedi ne može donijeti ništa dobro. Ni jednima ni drugima. Ali dobro, recimo da se globalno i lokalno nije izjednačilo, da cijela Kugla, glede dostignuća u dvadesetom vijeku, nastavljenih postignućima (već) u popularnom „zar u dvadeset prvom vijeku“, nije globalno selo, da postoji neka razlika, idimo na lokal. evo baš sad samo na ovaj minijaturni, ovdašnji. Na kojem kažu „Europa nema alternativu“. Polako, ali sigurno, dok se jedan krug zatvara, novi se otvara. Dižu se i šire noge na izvol’te, uđite. Posebice u Bosni, koje je sve manje i u Hercegovini, koje je sve više. I posebice susjednom komšiluku, a jednako tako jednom dijelu populacije „duhovno i povijesno“ umal’ pa pred vratima Turske. Krenulo je onim što je navodno još ne pronađeni narodni mozak smislio, „kenjac u Rim, dva iz Rima“.

Da bude jasnije, kenjac u svemu tome, kao pametno živo biće nema nikakve veze. Elem, zatvorilo se naprasnim, „ničim izazvanim“ zagrebačkim pozivom, beogradskim odgovorom, pa Kolindinom ugošćavanjem, prema njenom osobnom mišljenju „europskog Vučića“. U dva dana svašta smo saznali. O čemu se razgovaralo, o čemu se dogovaralo, šta će biti ako bude… Glede zajedničkog puta „niko nema što Srbin imade, Srbin ima Hrvata za brata“ ka blagostanju. Osobito nacionalnih manjina i sa jedne i sa druge strane granice, kad se dogovore oko granice, oko podjele profita od naplate tranzita dunavskim riječnim saobraćajem. Što je sasvim naravno, bilo je i pikanterija. Ponajviše oko ustašluka i četnikluka. Kojeg ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji narafski niti je bilo, niti ima i od korova. Saznali smo da se i na nedavnu povijest gleda debelo različito. Što bi trebalo značiti da bilo kakvog zajedničkog zločinačkog učešća njanci zere nije bilo. Što bi bilo uredu, da nije malkice u neredu.

Čuli smo neustaška pitanja, ali i onih za dom(ovinu) spremnih, okupljenih, čini mi se na Placu Bana Jelačića, Vučiću glede četnikovanja. A iz odgovora da dotičnom gospodinu niko nikad u porodici nije bio četnik. Što ga je trebalo bliže povijesno potpuno osloboditi bilo kakve odgovornosti, pa čak i u odnosu na scenske nastupe u nekim mjestima u Hrvatskoj. Jer navodno riječi ni tuđom rukom ne ubijaju. Što je slučaj i kod „hrvatske“ domoljubne strane. Nije pominjano, svaka čast porodici, ništa oko gensekovanja pod komandom „četničkog vojvode“ porijeklom iz Popovog polja. Neka. Ali skoro da je promandalo sve vezano za moj neki gadan osjećaj, kako je naprasni i ničim izazvani Kolindin poziv i razgovor sa Vučićem bio usko vezan za već rečenu Bosnu sa Hercegovinom.

Da gospođa Kitarović ne pomenu izborni zakon u drugoj toj državi, sve bi mi propalo. Pa čak i uz baljezganja ex vođe Veležovih navijača u kršćanskom Bruxellesu, o nastojanjima Bošnjaka, bez napomene o postojanju i jedne iznimke, hoće reći svih, o stvaranju islamskog kalifata od BiH. O katoličkom kalifatu HR Herceg – Bosni nisam ništa čuo. Dok Vučić nije imao nikakve potrebe miješati se u sve to, jer je srpski već odavno riješen. A onda je na sve i sva, osvanuo 14. bez veljače februar. Vidjeh na fotografijama razrušene nadgrobne ploče na Partizanskom spomen groblju, devastirano sve što se moglo devastirati, a vidjeh i da je neki svijet došao položiti cvijeće i odati poštu partizanima. Samo su me malo začudili struktura učesnika i neki ljudi koji su naprasno poislamili i u skladu sa osobnom prekomponiranošću, odgovarajuće skoro pa prisvojili pale partizane…

Biće gadno…