Sinak, kaži sport 1

Ni sam ne znam koliko sam puta dosad namrčio kako nisam bilo kakav, pa ni sportski navijač.

Evo već skoro pa pola svojih devetsto mjeseci života.

Hoću reći ne navijam ni za koga.

Zadržao sam pravo navijanja za rezultat.

Tako mi je ostala na raspolaganju samo atletika.

O kojem i čijem atletičaru je riječ, sasvim mi je svejedno.

Ni zeru mi nije blisko ono „brat je mio koje vjere bio, samo nek je… naš…“.

Prvu polovinu mjeseci, priznajem, navijačio sam.

Šta me je opredjeljivalo samo On zna, jer bila je to mješavina svega i svačega.

Kao dijete navijao sam za Partizan, malo kasnije za Velež, za Zadar u košarci, za Metaloplastiku u rukometu, pa za sve naše na međunarodnoj sceni, uključujući narafski reprezentacije, za Manchester United i da ne nabrajam, do Talja u šahu.

Prelomni trenuci bili su, prvo u Mostaru kad je jednog mog radnog kolegu, prestižnog inžinjera, pogodila sreća da dobije stan, jer se nekom Veležovom nogometašu, vidi veličine, nije svidio, a potom, kad me je neko od djece uhvatilo u raskoraku pitanjem – matori, meni nikako nije jasno kako ljudi i zašto idu na tekme, navijati za 24 multimilionera i još pri tom plate ulaznicu.

Njemu ništa nisam odgovorio, ali jesam sebi. Ne sjećam se je li u to vrijeme, ili čak nešto ranije, i Olimpijada otvorila vrata profesionalcima.

Sve skupa bilo je dovoljno za priznati samom sebi da bar za mog života, a Boga mi i još ohoho, profit dobija i bitke i ratove.

I evo sad ovo sa Đokovićem.

Da ne budem isključiv, vjerojatno, neću reći najboljim, neka bude najuspješnijim teniserom svih vremena, do danas.

Navijao ja za njega ili ne, sviđala mi se njegova igra ili ne.

Aferim usklađenosti sposobnosti i ambicija mu. Nije nepobjediv na terenu, dešava se da izgubi neku tekmu, što bi trebalo biti normalno, ali je evo sad u tekmi sa nekom čudnom administracijom.

Ne bih o pojedinostima, ne znam dovoljno šta se sve događalo i događa sa kojekakvim procedurama, ne znam kakve su uloge u svemu i njegove i australske administracije, ali i u tom neznanju sklon sam prebrati familiju i administraciji i tzv, kao i obično podijeljenom javnom mnijenju.

Jer nigdje ništa o tenisu, samo o dolazećim izborima i iskoristivoj za sve pandemiji.

O skupljanju poena i o blagom pogledu na mogući šićar, na mogući uspjeh u ostvarivanju profita.

Istovremeno se a paralelno vode tuče za moć i vlast, pa tuče između farmaceutskih mafija, pa nelojalna seirenja u svijetu tenisa, začinjena zavidnim autsajderskim nadama.

Kruna bezobrazluka je neki ministar sa diskrecionim pravom, koji je sačekao da nako žrijeba to svoje pravo iskoristi.

Za čim ne zaostaju ni borci za zdravlje pučanstva i ljudska prava, kojima se ne zna kad su i šta od tog.

A kad je na stolu neka para. Neizbježni u svemu su i vakseri i antivakseri, uglavnom natentana „puk, pučina…“

Kao i ovi koji bi sankcionirali necjepljene, koliko god cijepljeni, bar u ovim krajevima, prije cijepljenja potpisuju da je na njihovu osobnu odgovornost.

Sve je sad do Suda, ili do povlačenja svih učesnika turnira u znak protesta.

Kolike li su tu razlike u mogućnostima.

Nadati se, neizlječiv sam, da Mlađahni nema neke prijatelje među australskom vlastelom. Kako god, Đoković je to što jeste.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.