Jelena, Snežana i Jasmina 1Foto: Radenko Topalović

Izjave advokata Jelene Pavlović, ministra Snežane Paunović i tužioca u penziji Jasmina Paunović, upotrebljene su ovog leta za kontrolisano izazivanje straha, besa i zgražavanja, kod različito politički opredeljenih grupa u Srbiji.

Reći da se sadašanja politika zasniva na osećanjima, da se ljudi iz godine u godinu, iz izbora u izbore, dovode ili u stanje sve jače razdraženosti ili sve dublje ravnodušnosti, postalo je kao tvrdnja da posle ponedeljka dolazi utorak.

Ali, odnekud ta politika straha i besa izvire, i moguće je da izvire iz prirode naše građanske klase, tih oko 20 odsto ljudi, njih koji su „zona razdvajanja“ između jedan odsto najbogatijih i najmoćnijih, stvarnih donosilaca svih odluka, nasuprot oko 80 odsto radništva, koje drže u stanju nepokretnosti. U smislu da ne mogu da se pokrenu naviše u toj klasnoj lestvici, niti da svoj život učine boljim, svoju budućnost izvesnijom, ni da svojoj deci priušte poštenije životne prilike.

Konačno, niti da promene vlast, ili da dozvole sebi da je promene, naviknuti na ono što dolazi od Vučića koji ponekad naglas izgovara ono što u sebi pomisle, poput utiska “kao da se nad nama izvodi neki eksperiment”.

Dragan Popović iz Centra za praktičnu politiku, pomenuo je u skorašnjem TV gostovanju, da je problem u tome što je srpska elita ispod proseka srpskog društva. I sa tim je teško ne složiti se, ako tako posmatramo građansku klasu i onaj jedan odsto najbogatijih. Centar savremene politike je objavio skoro istraživanje o opažanju korupcije koju ispitanici najviše doživljavaju kao spoj stranog uticaja i domaće podmitljivosti.

Taj nalaz potvrđuje hipotezu istoričarke Latinke Perović, o dominantnoj i neželjenoj eliti, ali po meni, tako da se ta teza obrne, da je dominantna elita udobno spuštena odozgo i iz inostranstva, a da je neželjena elita, ona izvorna, autohtona, koja uprkos potpunom odsustvu šansi, uz veliku ličnu cenu, uspeva da se probije od dole i da održi nešto dobro i za Srbiju i za svet.

To smo videli i tokom kovida. Istinski najbolji sinovi i kćeri Srbije, zdravstveni radnici, pre svega iz radničke, ali i pojedini iz građanske klase, borili su se junački i požrtvovano, rame uz rame, iako na početku zaraze ostavljeni na prvoj liniji kao glineni golubovi.

Brzo zaboravljeni, neki su umrli, večna im slava, ali povratili su nam nadu, time što nisu odustali. Isto se ponovilo u prva tri meseca studentskog protesta, kada su prosvetni radnici stali uz njih i uz đake, ili im barem nisu bili prepreka.

I jedini i drugi su pokazali da iza straha i besa opstaje i dalje kolektivna hrabrost i snaga.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari