Toplina štednje 1Foto: Miroslav Dragojević

Finansijski PTSP. Dakle: posttraumatski stresni poremećaj, vezan za novac… Jeste, postoji i to!

Moja koleginica Sara nedavno je na netu podelila novinski tekstić koji govori o tom fenomenu. Nije to bila neka mudra i elaborirana literatura, već više članak iz rubrike „život“, „novac“ ili „slobodno vreme“…

Ipak, sa liste od TOP 10 znakova, koji ukazuju na dijagnozu, mogla sam – u svom ponašanju, da prepoznam najmanje šest. Sem toga, pažljivo sam pročitala sve komentare na Sarinom zidu, pa sam primetila jednu, donekle utešnu činjenicu. U ovom članku, da ne kažem: F dijagnozi, prepoznaje se veliki broj milenijalaca Srbije.

Dobra vest: nije sve u glavi! Loša: sve je u društvu i objektivnim okolnostima!

Ko svaka tipična predstavnica svoje generacije, u Srbiji, celog života sam bila „na ti“ sa siromaštvom.

Para nikada nije bilo puno, a ponekad ni dovoljno, ali je uvek bilo i onih ljudi koji imaju manje od nas. Zato sam rano naučila da se ne žalim i ne kukam, bar ako nisam stanju da kuknjavom demonstriram smisao za humor… Dakle, kad kukam – trudim se da kukam duhovito!

Radim koliko mogu, po ceni koja se nudi i pritom nikad ne zavidim onima koji imaju više… Otkud ja znam odakle im i šta je njima na savesti?! Programirana sam da luksuz povezujem sa nepoštenjem, ratnim profiterstvom i tranzicijskim darvinizmom. Bogat nije uspešan, drugarice i drugovi, nego krajnje sumnjiv, što je jednim delom – Srbija, a drugim, verovatno, sindrom „kiselog grožđa“.

Lični ukus sam formirala, u kontri od luksuza, pa mi se skupe stvari nikada nisu ni sviđale. Imam prirodni otpor prema predmetima od vrednosti. Razmišljam: život je vredan, a predmeti su samo predmeti… i bili plastični ili dijamantski, povezuje ih činjenica da će, svakako, trajati mnogo duže od nas.

Sve što je fensi deluje mi kao da „nije za mene“ i mada se ponekad nađem u nekom otmenom lokalu, moj prvi izbor uvek je pivo u parku ili kariran stolnjak. Mudra drugarica Mara kaže da je to užasno i da nas generacijska „romantizacija siromaštva“ neprestano vuče u sve dublje siromaštvo… Po Marinom mišljenju, siromaštvo je ko živo blato: kada se jednom uvališ, nemoj da se batrgaš, a posebno nemoj da se praviš da ti se tu baš sviđa!

Ali, ja moram da se pravim da ne bih zapala u očajanje.

I ako nemam ništa vredno u materijalnom smislu, nikakav štek ili nešto što bih mogla da „imam pa nemam“ – plaše me najave o svakoj novoj krizi. A još više kada se najave pretvore u stvarnost!

Na svaki pomen o restrikcijama struje postajem Nemac iz savremene srpske bajke o ekonomskom tigru: obučem još jedan džemper i odvrnem sijalicu, u frižideru! „Nije mi hladno“, cvokoćem… dok usput merkam policu s knjigama: ako se bude ložilo pažljivo, potrajaće do pola decembra!

Okej, sada se šalim, ali se malo i ne šalim: Predsednik već mesecima manifestuje najtežu zimu, a ja se grejem na struju i imam kompleks niže vrednosti. Jer, sat vremena rada uljanog radijatora vredi isto koliko i moj radni sat, iako sam – za razliku od radijatora, ja (budala!) učila školu!

Ipak, i ovog puta, iz rukava izvlačim adut da uvek ima i onih kojima je gore nego meni.

Ukoliko u vašem stanu imate centralno grejanje, ovaj deo teksta odnosi se na vas.

Kome je najteže? Vama je najteže! I ko je ispao najgluplji? Vi ste ispali najgluplji! Jer, mada se ovih dana svi pojednako smrzavamo, vi se, dragi moji, smrzavate po većoj ceni! Moje smrzavanje je volontersko, a vi ste vaše platili, na rate, Infostanu i to u trenutku kada je napolju bilo 40 stepeni.

Ako je ovo priča o cvrčku i mravu, vi ste mrav, koji nije obavešten, da je priča promenila kraj.

Dolazi zima, duga i hladna, a vaš teško zarađen novac je tamo negde, na nekom boljem, toplijem i sigurnijem mestu… na računu javnog preduzeća kakvo je Infostan ili na računu beogradskih toplana.

I – šta ćemo sad?! Pa, naravno: nećemo ništa!

Pravićemo se kako se najlepše spava u hladnoj sobi, jer – toplina doma dolazi od ljubavi, a ne iz nekakvog radijatora, dragi sugrađani! Približite se. Podelite ćebe. Obucite najlepšu uspomenu, saštrikanu rukom vaše pokojne bake. Stavite najlepši šal, jer kada osoba ima stila, ona ga ima i onda kada to niko ne vidi. U svoja četiri zida, od kojih nisu valjda baš svi – spoljni.

„Dok Grčić ne bude u zatvoru, moj stan će biti Pariz – grad svetlosti“, napisao je neko na Tviteru, a ja se zagrcnula od smeha. Na sličan način se smejem kvalitetnom video programu koji se ovih dana projektuje preko Kule Beograd, jer – koliko mi je poznato, projekcije rade na struju. Isto kao i moji radijatori, koje – ove zime – ne usuđujem da uključim.

Ma, nije struja skupa, nego ste vi u pogrešnoj stranci!

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari