Dont cry for me Argentina 1Safeta Biševac

Da li vam se dešava da vam neka pesma od jutra do mraka bude u glavi?

Ne morate da je volite, može da bude težak turbo folk ili neka druga vrsta muzike koja vam se nikako ne sviđa, ali po ceo dan je čujete. Odzvanja vam u glavi, a nije vam jasno zašto?

Meni je danima u glavi „Don t cry for me Argentina“ i tačno znam kada se pojavila. Kada sam čula da je premijerka Ana Brnabić otišla u Argentinu na inauguraciju novog predsednika. Nekako istovremeno, dok je premijerka bila u Argentini, predsednik Vučić bio je u Grčkoj, a predsednica Skupštine Gojković u Dohi, te smo, jadni, bili „obezglavljeni“. Kako li smo preživeli dan-dva, deveti i deseti decembar, čini mi se, bez tri glavna državna funkcionera?

Da li nas je žigalo u želucu? Probadalo u grudima? Bolela glava? Meni, hvala na pitanju, ništa od toga. Samo mi odzvanjala „Dont cry for me Argentina“.

Poznatiju verziju, u filmu iz 1996. „Evita“ peva Madona, ali mnogi više cene originalnu koju je sedamdesetih pevala DŽuli Kovington. Pesmu je za mjuzikl i album „Evita“ napisao čuveni Endrju Lojd Veber.

Pesma, mjuzikl, nekoliko filmova posvećeni su sigurno najpoznatijoj Argentinki Evi Peron, „prvoj dami“ Argentine, supruzi predsednika Huana Perona.

Skromnog porekla, vanbračno dete, Eva Duarte se bavila glumom, upoznala Huana Perona i „napravila“ od njega predsednika. U svetu je mišljenje o njoj podeljeno, ali je Argentinci i danas vole i cene kao sveticu, uglavnom zbog niza socijalnih reformi i pomoći najsiromašnijim.

Naša premijerka u Buenos Ajresu nije posetila grob Eve Peron već Milana Stojadinovića, ministra finansija i predsednika Vlade Kraljevine Jugoslavije.

„U čast srpsko-argentinskog prijateljstva i partnerstva. Da živi vekovima. Hvala vam za večnu kuću predsednika Vlade Kraljevine Jugoslavije, Srbina, Milana Stojadinovića. U ime Vlade Republike Srbije Ana Brnabić“, napisala je premijerka u knjizi utisaka.

Šta je u ovome sporno? Stojadinović je bio rodonačelnik fašističke ideologije, blizak italijanskim fašistima i nemačkim nacistima. Nije doduše bio deo kvislinške vlade, verovatno zato što je pre početka rata oteran u izgnanstvo. Premijerka Brnabić je u oktobru položila venac „Oslobodiocima Beograda“, a u decembru posetila Stojadinovićev grob.

Da li je to normalno? Možda treba da pokaže širinu aktuelne vlasti? Nije to širina već glupost. Kao što je glupo optuživati Boška Obradovića da je „ljotićevac“, a Stojadinoviću iskazivati poštovanje. Ili prozivati Dragana Đilasa što je brat njegove bivše devojke osuđeni narko diler, a nije problem što otac ministra policije trguje oružjem.

Stojadinović se 1954. u Argentini sreo sa takođe tamošnjim izgnanikom Antom Pavelićem, NDH poglavnikom. Potpisali sporazum o rušenju komunističke Jugoslavije.

Zašto je premijerka Brnabić posetila grob i pohvalila se fotkama? Možda što za razliku od Evite Peron, ona potiče iz privilegovanog, bogatog sloja i građani Srbije sa njom i njenim načinom života, teško mogu da se identifikuju. Onda Brnabić mora da se „dokazuje“. I u tom „dokazivanju“ malo-malo pa pretera. Ali, Brnabić je uspela u nečemu.

Ubedila je predsednika Srbije da prihvati njenu molbu, izađe u susret delu opozicije i zahtevima evroparlamentaraca da se „maksimalno moguće“ pomeri održavanje izbora, „u skladu sa Ustavom i zakonom“. Nije bilo lako, ali predsednik je „popustljiv“.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić se inače ponudio da nekog od državnika koji budu dolazili u posetu primi u Titovom „Plavom vozu“ kako bi reklamirao ovu turističku ponudu. Izlazi mi „Don t cry for me Argentina“ iz glave, evo je „Uz maršala Tita, junačkoga sina…“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari