Država koje nema 1Foto: Radenko Topalović

Psihijatri tvrde da postoji pet faza tugovanja: negiranje, bes, preispitivanje, depresija i prihvatanje.

Svako naravno tuguje na svoj način i ne može se ništa generalizovati, ali u kojoj se fazi nalazi malena „zemlja seljaka na brdovitom Balkanu“ koja se u dva dana, 3 i 4. maja, suočila sa dve masovne pucnjave u kojima je ubijeno 17, a ranjena 21 osoba?

Vlast, čini mi se, iz faze negiranja ne same tragedije već sopstvene odgovornosti,( „sistem nije zakazao“) prelazi u fazu besa.

„Dok sam živ boriću se sa svima vama protiv najgoreg ološa koji svoju jedinu šansu vidi u tragediji Srbije. Moraćete uvek da se borite protiv ovih hijena za spas i budućnost naše zemlje“, poručio je predsednik Aleksandar Vučić u jednom od svojih skoro svakodnevnih obraćanja.

Izjasnila se i premijerka Brnabić, potpredsednik njene vlade Mali, predsednik Skupštine Orlić, vračarski odbor SNS…

Vlast je u jednome u pravu. Zločini se svuda dešavaju, masovna ubistva odavno nisu samo specijalnost SAD, ne može Vučić da nam za sve bude kriv…

Vlast nije kriva, ali jeste odgovorna, jer je širenjem mržnje, primitivizma, uvreda, od rijalitija preko Skupštine do obraćanja predsednika, veličanjem ratnih zločinaca i kriminalaca, stvorila atmosferu u kojoj je samo bilo pitanje dana ko će i kada zapucati.

Žrtve su, na žalost, deca i mladi.

Da stvar bude gora, reakcijom na tragediju još jednom su nam pokazali da je „nikada jača“, „ekonomski tigar“ Srbija država koje nema.

Vlast nije kriva za pucnjavu u OŠ „Vladislav Ribnikar“ i okolini Mladenovca, ali je i kriva i odgovorna i za spor i bedan odgovor.

Umesto da tragedija ujedini zemlju, da predsednik, premijerka, ministri trezvenim izjavama smire uplašene ljude, predvode kolonu žalosti, oni nastavljaju da potpiruju, histerišu, prete, predlažu besmislene mere.

Čemu izmene zakona, kada se ni aktuelni ne poštuju? Neizostavni su i spotovi na Pinku i Hepiju.

Države nema, ali postoje građani, koji su se okupili u nekoliko gradova na protestu dela opozicije „Srbija protiv nasilja“. Kao i uvek, licitira se brojevima okupljenih u Beogradu.

Željko Mitrović tvrdi da ih je bilo dve hiljade, predsednik Vučić je galantan i podiže cifru na devet, organizatori tvrde više od 50 hiljada.

Bilo je sigurno više desetina hiljada građana kojima je dosta nasilja, laži, mržnje i histerije. Ne bih rekla da su, kako tvrdi predsednik zloupotrebljeni i izmanipulisani. Možda i ne podržavaju partije koje su organizovale protest, ali im je prekipelo.

Ostavke ministra policije, direktora BIA, rukovodstva RTS, zaustavljanje promovisanja nasilja u medijima i javnom prostoru, zahtevi su protesta koje vlast verovatno neće ispuniti.

Verujem da će nešto ipak morati da učini i da Ružićeva ostavka nije dovoljna. Ovako više ne može, a ako je nešto sigurno u Srbiji, to je da je najopasnije kada su građani ove zemlje tihi. U ponedeljak je tišina odzvanjala.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari