Foto: Radenko TopalovićVlada koju vodi premijer Đuro Macut prvi rođendan obeležava 16. aprila, a mnogi od nas još ne znamo ko sve sedi u ministarskoj fotelji. Od početka je išlo traljavo s ovom Vladom. Prvo, ko je očekivao da Đuro Macut postane premijer? Niko, pa ni Macut. Kakav premijer, takva i Vlada. Skrpljena da bi nam pokazali da svako može da bude ministar, jer jednostavno nije bitan. Zna se ko jeste.
Macut je poslednjih dana, ipak, neobično aktivan. Bio u Alžiru, saopštenjem kritikovao rektora Đokića, branio ministre Borisa Bratinu i Darka Glišića, dao intervju RTS-u i poručio da je stabilizacija političkog i društvenog života veliki uspeh njegove Vlade. Vidi li ko stabilizaciju? Ministri Bratina i Glišić, prethodno, „lupili i ostali živi“. Bratina objašnjava da nije rekao to što je rekao, da policija ima pravo da bije i ubije, već su njegove reči izvučene iz konteksta.
Glišiću ne pada na pamet da se pravda, ono što misli to i kaže. Ko mu šta može, blizak je sa „onim koji sve zna“.
„Reči su ponekad rezultat gneva čoveka koji vredno radi i ceo svoj život i zdravlje podredi boljitku svoje zemlje, a taj rad nažalost bude umanjen ili srušen zbog nedela drugih. U ovom slučaju su izjave bile lične i izvučene iz šireg konteksta“, naveo je Macut na Instagramu. Ne kaže se džabe: Nije majka klela sina što je kockao nego što se vadio. Bratina i Glišić, po Macutu, vredno rade, za narod i državu zdravlje gube, a mi, nezahvalni, tražimo od njih da se još i pristojno ponašaju, da ne lupaju gluposti i ne prete.
Ne primećujem baš plodove Glišićevog rada, izuzimam posete selima i gradovima tokom predizborne kampanje SNS-a, kada je baš, baš aktivan. A šta je Bratina uradio kao ministar informisanja i telekomunikacija? Sem što obilazi režimske televizije, preti i vređa.
Zna se ko jedini u ovoj zemlji vredno radi, a nađe vremena i za svakodnevna obraćanja javnosti. Ovih dana mnogo brine o visokom školstvu, jer pobunjeni studenti nikako da se smire. Taman pomisli, završili su s protestima, blokadama, idu na predavanja, spremaju ispite, budnost im popustila, napred u akciju protiv profesora koji su ih podržali. Upadne policija u Rektorat, nađe rektora, kad hiljade studenata dok trepneš stigli da brane Rektorat. I ne beže od policije.
Ne da se ni on. „Na Fakultetu političkih nauka imate profesora koji pita ko ide na blokade, ko digne ruku dobije desetku, ko ne digne ruku dobije šesticu. Verujem da će ti uskoro biti uhapšeni. Jer posedujemo tonske dokaze“, najavio je. Sitničava sam, pa da primetim, ako na FPN imamo profesora (jednina) koji deli desetke blokaderima, ostalim šestice, zašto će „ti“ (množina) uskoro biti hapšeni? Koji „ti“? Možda studenti koji su dobili desetke? Da se tako nešto, deljenje desetki, desilo, a po svojoj prilici nije, zar to nije posao za prosvetnu inspekciju? Čemu hapšenje?
Studirala sam i diplomirala na FPN-u krajem osamdesetih, početkom devedesetih, i te četiri godine smatram za lepši deo života. Priznajem, daleko sam bila od najboljih studenata. Najbolji je bio Ivica Dačić. Nisam se isticala, čak ni novinarstvo nisam studirala već međunarodnu politiku. Bili su i to prelomni trenuci, SFRJ se raspadala, ratovi počinjali, budio se višepartizam. Među profesorima su bili Aleksandar Fira, Momir Stojković, uživala sam u predavanjima Ive Viskovića, Dragana Veselinova, Čedomira Čupića, Zorana Stojiljkovića… Bilo je i dosadnih predavanja, ali i žučnih diskusija. Vrlo sam ponosna na svoj FPN, čiji su studenti i profesori i danas aktivni. Žacnem se zato kada mi neko FPN napadne i prozive. A kad je taj neko predsednik, mrak mi padne na oči.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

