Overlordu Vučiću nikako ne polazi za rukom da se vrati u redovno stanje. Malo-malo, eto ti ga u srpskim televizorima sa hrpama dramatičnih izveštaja. V čjom sad bilo djelo? Neke zemlje, kaže Overlord, hoće da ga smene zbog multilateralne nekooperativnosti, a on, Vučić, ako se pritisci nastave, namerava da demisionira da ne bi, počem, od toga Srbija imala štete.

 Eh, ti pritisci, ta noćna mora srpskih političara idealističke provenijencije koji ovaj guravi svet zamišljaju kao rajsku baštu u kojoj vlada harmonija i u kojoj cvetaju međunarodne ljubavi. Nije to jedini Vučićev problem. Srpski visoki policaji – takođe tvrdi Overlord – pokušavaju da mu smeste, da ga kompromituju i time uguraju klipove u točkove njegove revolucije.

Ne znam šta tačno da mislim o inostranim rušilačkim namerama, ali mi deluje iskreno kad je reč o policajima. Kao što smo naučili iz američkih filmova B produkcije, nisu svi policaji good guys. Daleko od toga. Ima među njima svakakvih dilbera, policijska značka otvara mnoga vrata, u stvari sva, a iza vrata se često kriju vrtovi basnoslovnih uživanja. Budući da naša takozvana realnost odavno podseća na američke filmove B produkcije sa tematikom iz latinoameričkih zemalja, razložno je pomisliti da i u našem MUP-u ima stanovit broj zlih poručnika, a bogme i generala. Razložno je, isto tako, pomisliti da zlim poručnicima ne odgovara vaspostavljanje pravne države, a još je razložnije zapitati se – otkuda policajima generali? Policija je, čestnejši publikume, državna formacija koja deluje na taktičkom nivou. Kapetan je tu, da kažemo, puna kapa. Kada stvar izmakne policajnoj kontroli (i moćima), na scenu stupa poluvojna žandarmerija. Ali da ne dužim? Ako, dakle, verujem Overlordu da mu neki policaji mrse konce, zašto onda zakeram?

Zato što je, po ko zna koji put, prerano kukuriknuo. Umesto da u strogoj diskreciji (i uz pomoć Ozne) ispita stvar, pribavi dokaze, poapsi korumpirane poručnike, pa tek onda to obznani javnosti, on opet istrča pred rudu. Što će zlim poručnicima verovatno omogućiti da postanu zdrava hrana onom mom proždrljivom vuku.

Čitam ovih dana vrlo zanimljivu knjigu, dnevnike Tadeuša Breze, poljskog pisca i diplomate koji je pedesetih godina službovao u Vatikanu, koju toplo preporučujem cenjenom publikumu. O čemu, dakle, piše Breza? O svemu i svačemu, ali razložno, decentno, znalački. Nema tu ni T od tabloidnosti, a štivo je opet vrlo uzbudljivo do tabloidnosti. Breza je, recimo, fasciniran činjenicom da takozvane vatikanske kongregacije – u kojima, nota bene, radi sve skupa dvesta ljudi, uključujući i kardinale i domare, bez po muke uspevaju da relugišu verski (a bogme i svetovni) život (ondašnjih) trista pedeset miliona katolika. Kako to kongregacijama polazi za rukom? Dobrom organizacijom, eto kako. I radom u tišini!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari