FSUSOSVDSD 2 1

Pretpostavljam da će se grdno razočarati mnogi dilberi među vama koji su, nakon jučerašnjeg pominjanja motke kao pouzdanog sredstva protiv uterivača straha, očekivali da srpski narod i senat pozovem da se lati govnavih motki, jer to neću učiniti zato što svi ti dilberi očekuju da se neko drugi lati motki i motkama ih oslobodi straha.

Ali viđi sad vraga! U Srbiji se redovno nađe taj „neko drugi“, nevolja je što se „neko drugi“ motke po pravilu laća da bi sebe oslobodio straha i namakao laki keš, a ostalima uterao strah u kosti. Strava i užas u Srba, međutim, nisu repe bez korena, jeste polumilenijumsko robovanje pod Osmanlijama – saglasno zvaničnoj verziji glavni uzrok svih naših zala – obilovalo razlozima za strah, ali ni oslobođenje od Osmanlija nije o slobodi umelo da peva kao što su sužnji i guslari pevali o njoj. Naprotiv.

A kako je pevalo, o tome se možemo obavestiti iz memoara knjaževskog berberbaše Nićifora Ninkovića. Zbog ograničenosti karakterologije prepričaću samo jedan slučaj koji je značajno doprineo razvoju straha u Srba, inače ih ima tušta i tma u tom štivu. Dakle ovako. Neki se svat, nazovimo ga Tiosav (drugačije se zvao ali me mrzi da tragam za njegovim imenom) zbog nečega zamerio knjazu Milošu i Kodža odluči da ga skrati za glavu. Malo je, međutim, bilo knjazu da ga po kratkom postupku obesi o famoznu krušku, nego je smislio način kako da skraćivanje Tiosavljeve glave produži – do današnjih dana, mogao bi reći neki cinik.

Evo šta je Kodža uradio. Izdao je katil ferman i zlosretnom Tiosavu preko Čibukčije poručio da hitno ide kod nekog Radosava u Ostružnicu i da tamo čeka dalji razvoj situacije. Iako je slutio šta ga čeka, Tiosav, šta će kud će, potegne u Ostružnicu, Radisav ga dočeka sa hlebom, solju i rakijom i onda u srdačnom i prijateljskom razgovoru kaže gostu da ima jednu lošu i jednu dobru vest. Loša vest je, rekao je Radisav, da ću morati da te ubijem, što inače ne bih učinio, ali gospodar je rekao da će ako ja ne ubijem tebe, on ubiti mene.

Dobra vest je, reče potom Radosav Tiosavu, da mi je gospodar naredio da ne žurim, da sačekam najmanje nekoliko meseci, pa da te koknem kad nađem za shodno. I – šta? Kad se kismet već ne može promeniti, tu uz rakiju i meze padne dogovor da Radisav Tiosava, kada za to kucne čas, ubije na spavanju, valjda da bi Tiosav mislio da je sve to samo san.

Radisav nije „ispoštovao“ dogovor, umesto u snu, posle nekoliko meseci – Ninković nije baš precizan – ubio je Tiosava na javi, doduše iz potaje, s leđa, dok se Tiosav nekim poslom peo merdevinama na tavan. E sad, mislite li vi da Tiosavljeva višemesečna agonija – tokom koje je, ako je hteo da jede, morao raditi poljske poslove – nije bila solidan osnov za mnoštvo drugih agonija koje su Srbe vrebale u sačekuši budućnosti. Guknite, komentatorski golubići, podastrite smatranja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari